Arhiva

Jedna od posebnosti katoličanstva je iznimno važna uloga poglavara katoličke Crkve, rimskog biskupa – pape, za život Crkve.  Njegove riječi i djela budno osluškuju svi oni kojima je stalo do njihove vjere te do širenja evanđelja u svijetu. No papa nije važan samo katolicima. Za njegove riječi, stavove i djela pokazuju interes pravoslavci, ostali kršćani, pripadnici drugih religija, pa čak nevjernici (agnostici, ateisti). Taj se interes zorno očituje i prilikom izbora novoga pape. Oči cijelog svijeta upere se u dimnjak Siktinske kapele iščekujući bijeli dim te, nekoliko trenutaka kasnije, s balkona bazilike svetog Petra poznati „Habemus papam“. Osobno sam – Bogu hvala na tome – imao priliku sve to doživjeti prilikom posljednjih konklava u ožujku 2013. godine. No mi se ovdje nećemo baviti konklavama. Bavit ćemo se plodom posljednjih konklava, papom Franjom. Čemu to? Zar se potrebno baviti papom? Danas se takvo nastojanje doista čini opravdanim jer papa Franjo svojim riječima, gestama i ponašanjem izaziva različite reakcije. Dok su jedini njime oduševljeni drugi su (i među katolicima, i među klerom) pomalo sumnjičavi. Zato je vrijedno zaviriti ispod površinskih dojmova i otkrivati dubinu i smisao Papinih riječi i gesta.

"Dobra večer" -  jednostavnost i dubina

Već u njegovim prvim riječima „Fratelli e sorelle, buonasera” („Braćo i sestre, dobra večer“) osoba istančana (duhovnog) sluha jasno je mogla prepoznati kako se nešto promijenilo, kako nešto nije kao prije. Ne zaboravimo kako je riječ o posebnim danima, pogotovo za one koji su tih dana u Rimu. Prostor kojim su odjeknule te jednostavne i dalekosežne riječi pape Franje još uvijek treperi neskrivanim strahovima o kojima svjedoče pitanja poput: „Zašto se papa Benedikt odrekao službe? Je li riječ o nekakvoj zavjeri? Što će biti s Crkvom nakon njega?“. Pred taj prestrašeni trg, pred Rim, Crkvu i svijet stao je argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio kojega su kardinali, kako sam reče, doveli s kraja svijeta.

Njegove prve riječi i nastup izraz su njegove velike jednostavnosti. Upravo je ta jednostavnost jedan od razloga zašto ga mnoštvo ljudi s oduševljenjem prihvaća. Ona se očituje u njegovim nastupima, u njegovim razmatranjima i homilijama koje obiluju jednostavnim i svima razumljivim primjerima iz života. Treba reći i to kako postoje kritike s obzirom na takav Papin pristup jer, kako kažu, nedostaje mu duboke teologije. Čudan je to prigovor jer ispada da duboka teologija mora biti komplicirana. A u stvarnosti je upravo obrnuto. Dobar je teolog onaj tko dubine vjere uspijeva izreći na jednostavan, razumljiv i životan način. A u tome je papa Franjo pravi majstor. To je jedan od razloga zašto se toliko ljudi oduševilo papom Franjom, zašto hrle na Trg Svetog Petra, zašto putem interneta prate svaki njegov nastup.

Ime Franjo - kršćanstvo kao paradoks

Biblijsko-kršćanska tradicija veliku važnost daje imenu. Ime nije tek skup slova koja služe da bi se nekoga moglo imenovati, tj. razlikovati od drugih ljudi. Ime u sebi nosi značenje te osobe. Upravo zato papa bira novo ime. Imenom želi izraziti dubine svoga srca, svoj stav i smjer. Kardinal Bergoglio izabrao je ime „Asiškog Siromaška“, kako se popularno naziva svetog Franju Asiškoga. Zašto je Papino ime Franjo svojevrsni paradoks. Riječ je o spajanju naizgled nespojivoga, kao neka logička kontradikcija. S jedne je strane papinstvo. A papa u Crkvi ima „vrhovnu, potpunu, neposrednu, opću i redovitu vlast koju uvijek može slobodno vršiti“. Dakle, riječ je o službi ogromne moći, ugleda i časti. S druge strane stoji figura Asiškog sveca. A on je slika krajnjeg siromaštva, potpune nemoći i doista posljednjeg mjesta. Kardinal Bergoglio, izabirući ime Franjo, te dvije figure (papinstvo i siromaštvo asiškog sveca) spaja u jednu. Uistinu proročka i dalekosežna gesta.

Na tom je tragu i njegovo življenje papinstva te njegova vizija Crkve. Crkva je tu da bi kroz vjekove nastavljala Kristovo djelo, odnosno da bi – kako kaže Drugi Vatikanski Sabor – bila sakrament jedinstva između Boga i ljudi, te ljudi međusobno. Krist je glava, Crkva je njegovo tijelo (svi smo mi udovi toga tijela). Sve to ukazuje na važnost, veličinu i dostojanstvo Crkve. No to Božansko dostojanstvo Crkve ne smije voditi našem nadimanju ili osjećaju nadmoći nego poniznom i sebedarnom služenju. Jer Krist se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom već samoga sebe oplijeni, uzevši lik sluge; jer Krist jest kralj, no kralj potpune nemoći razapet na križu; jer čuvati život znači izgubiti ga, a izgubiti ga, zbog Evanđelje, znači zadobiti ga. Papa nas svojim izborom imena, svojim ponašanjem i riječima uči ispravnom razumijevanju Crkve i našeg poslanja u svijetu.

Ići na periferije - misijsko poslanje Crkve

Jedna od tema koja u Papinim nastupima uvijek iznova izlazi na površinu je misijsko poslanje Crkve. Papa je to, na slikovit i sebi svojstven način, uobličio u slogan: „Ići na periferije“. Što papa želi reći tom snažnom slikom?

U gradu Rimu, tzv. Vječnom gradu jako se dobro otkriva snaga te slike. Svi znamo što je, u prostornom smislu, periferija (predgrađe), a što centar. Rim je grad predivnog centra. U centru se nalaze divna umjetnička djela. Arhitektura je veličanstvena. Mnoštvo je fontana, manjih i većih parkova. Sve je u ljepoti i sjaju. No postoji i onaj drugi dio Rima. Postoje periferije Vječnog grada gdje ljudi nerijetko žive u veoma skromnim, čak i bijednim uvjetima. Nije tako samo u Rimu. Centar i periferija postoje u svakom gradu, u svakom mjestu, u svakoj župi kao i (a to je najvažnije) u svakom čovjeku. Svi se mi radije krećemo u ambijentu centra. To je onaj lijepi, uređeni, sigurni dio stvarnosti.

No snaga se Evanđelja očituje upravo na periferiji. Vjerodostojnost se Crkve (a i svakog od nas) mjeri upravo po odnosu prema periferiji, prama onom slabom, ranjenom, manje uglednom dijelu stvarnosti. A da bi došli u dodir s tim dijelom stvarnosti potrebno je iskoračiti iz svoje sigurnosti. Potrebno se, kako Papa to voli reći, „isprljati“, odnosno potrebno je da pastiri poprime miris ovaca, da budu među njima. A za to je potrebno dvoje: prvo, osobno obraćenje i duboki svakodnevni odnos s Pastirom svih nas – Kristom. I drugo, hrabriji iskoraci i traženje novih oblika pastoralnog rada da bi se Crkva približila ljudima u njihovim svakodnevnim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama. Pastoralne aktivnosti – Papa to otvoreno govori – uglavnom smjeraju očuvanju onoga što do sada postoji. Ono što nam nedostaje jesu novi pokušaji, iskoraci u nepoznato. Potrebno je ostaviti onih devedeset i devet ovaca i krenuti u potragu za onom jednom izgubljenom. Bez toga se Crkva zatvara sama u sebe te, malo po malo, gubi iz vida uzrok svoga postojanja: služenje i navještaj Radosne vijesti svakom čovjeku, cijelom svijetu.

Sve ovo o čemu pišem Papa je sustavno razradio u svojoj apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium“ – Radost Evanđelja. Ovaj tekst nije mjesto gdje bi trebalo ulaziti u detalje spomenute Apostolske pobudnice. Spomen na nju tek je poticaj svima koje zanima Papina vizija obnove Crkve, odnosno nove evangelizacije, da je svakako uzmu u ruke i temeljito studiraju.

Umjesto zaključka – stariji neeuropljanin novoga imena

Bit ću slobodan zaključiti ovo razmišljanje spominjući jednu lijepu uspomenu vezanu uz izbor pape Franje. Već sam spomenuo kako sam, zbog studija u Rimu, imao priliku „izbliza“ pratiti odreknuće pape Benedikta i izbor pape Franje. U vremenu prije konklava razumljivo je kako svi prate kardinalski zbor te nastoje razaznati koji je od njih budući papa, ili kakve bi karakteristike taj novi papa trebao imati. Osobno nisam imao svog „favorita“. Činilo mi se čak kako su strah i napetost pred izborom novoga pape malo pretjerani. Jer, papa se bira među kardinalima. A činjenica da je netko uopće imenovan kardinalom dovoljno govori. Da je loš, neprikladan, ili što ja znam što, ne bi ni bio kardinalom. Dakle, nisam se nešto previše bojao niti sam davao neke svoje prognoze o tome koji bi mogao postati papa.

Jedino što sam priželjkivao (kolege studenti mogu to posvjedočiti) bilo je sljedeće: da ima više od sedamdeset godina, da ne bude iz Europe i da uzme neko novo ime koje još nijedan papa nije uzeo (npr. Ante ili Franjo). Iskreno, dok se nije pojavio na balkonu bazilike svetog Petra, za kardinala po imenu Jorge Mario Bergoglio uopće nisam čuo. No možete misliti kako sam se osjećao u predvečerje toga 13. ožujka 2013. vidjevši papu koji ima više od sedamdeset godina, koji nije iz Europe i koji je odabrao do sad, od papa, neodabrano ime Franjo!

Znam da ga ni jedna od te tri „stvari“ unaprijed ne čini ni dobrim ni svetim. Svetost nije pitanje dobi, porijekla ili imena. Ipak, čini mi se kako je u ovom povijesnom trenutku Petrovoj lađi nasušno potreban baš ovakav pastir: jedan relativno stariji neeuropljanin po imenu Franjo.