Posljednjih smo mjeseci imali prilike s raznih strana slušati o ljudskim pravima. U ljudskoj je svijesti pisutna misao da kao pojedinci posjedujemo neka temeljna prava, te se zato zalažemo za njihovu provedbu i protivimo se njihovu kršenju. Kada se govori o ljudskim pravima, neophodno je najprije objasniti pojmove pravednosti i prava koji nam trebaju poslužiti kao polazna točka govora o ljudskim pravima.
Današnji je čovjek izrazito osjetljiv na pojam pravednosti, te mu smeta i sama pomisao postupanja suprotno od ustaljenih normi. U definiranju pojma pravednosti koristimo se imenskom i stvarnom definicijom. Imenska definicija glasi: „Pravednost je trajna sposobnost koja nas usmjerava da činimo ono što je pravedno. Pravedno je, pak, ono što je sukladno, sumjerljivo i prikladno drugome“. Rimski pravnik Ulpijan definirao je pravednost ovim riječima: „Pravednost je postojano i trajno raspoloženje dati svakome ono na što ima pravo“. Ovu je definiciju preuzeo i dopunio sv. Toma Akvinski, te ona glasi: „Pravednost je stanje po kojem je netko postojano i trajno raspoložen dati svakomu ono što mu pripada“.
Za ostvarivanje pravednosti, osim ovih definicija koje proizlaze iz razuma, za kršćane je izrazito važna i Božja poruka sadržana u Bibliji, koja vrhunac ima u osobi Isusa Krista, koji je rekao: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Vratimo li se u prošlost, vidimo da već Stari zavjet poznaje saveznički odnos između Boga i Izraela, iz kojeg proizlazi Deset Božjih zapovijedi (Dekalog), koje osim uređenja odnosa naroda prema Bogu, uređuju i međuljudske odnose (od IV. do X. zapovijedi). Pravednost se u ljudskom društvu očituje kao uzajamna, zakonska i razdiobna. Uzajamna ili komutativna pravednost ostvaruje se između pojedinaca i uređuje odnose između njih, te se još može nazvati individualna pravednost. Zakonska ili legalna pravednost uređuje odnose između pojedinca i zajednice prema društvu, što se redovito propisuje zakonom (otuda naziv zakonska). Razdiobna ili distributivna pravednost uređuje odnose zajednice prema pojedincima, odnosno ova vrsta pravednosti, suprotno od zakonske, podsjeća zajednicu da je dužna pravedno razdijeliti dobitke i terete zajednice među pojedincima.
Definiranju pojma prava nije lako pristupiti jer je taj pojam višeznačan. Zadržat ćemo se zato na pojmu prava koji koristimo u svakodnevnom govoru, a označava, prije svega, odnos između nekog subjekta i neke konkretne stvarnosti. Nadalje, taj pojam označuje nešto što pripada određenoj osobi ili zajednicama kao njihovo, a oni to mogu zahtijevati, te im drugi to moraju priznati. Pravo se, od strane čovjeka ili subjekta, priznaje kao moralna moć po kojoj čovjek može stvar posjedovati kao svoju, s njome raspolagati i tražiti od drugih da ga u tom posjedovanju ne ometaju. Dakle, pravo se sa strane subjekta definira ovako: „Pravo je nepovrediva moralna moć posjedovati, činiti ili tražiti nešto kao isključivo svoje.“
Nakon Drugog svjetskog rata i velikih gubitaka koje je donio, u međunarodnoj zajednici započelo se sve više raspravljati o ljudskim pravima i njihovim povredama u tijeku rata. Pod pojmom ljudskih prava općenito se misli na temeljne političke slobode, pravo na život i cjelovitost ljudske osobe, na slobodu mišljenja i vjere te na slobodu kretanja unutar svoje i drugih država. Knjige iz područja prava, ali i brojni crkveni dokumenti govore da ljudska prava pripadaju samoj ljudskoj naravi, iz nje proizlaze i nisu dar neke ljudske vlasti.
Ljudska su prava, dakle, nerazdvojiva od ljudske osobe, te prethode svakom ustavu i zakonodavstvu država. Ljudska prava moraju se voditi pravednošću, jer izvan pravednosti ne postoji pravna vrednota, te istinom, koja nije nešto subjektivno ni proizvoljno nego postoji izvan čovjeka i u čovjeku, ona je vrednota u samoj sebi i u svojoj biti se ne mijenja. Da bismo razlučili koja su prava istinska prava, služimo se kriterijima raspoznavanja. Pravo mora biti naravno, odnosno mora proizlaziti iz čovjekove naravi, što znači da se takvima mogu priznati samo ona prava koja su urezana u čovjekovo biće i koja odgovaraju njegovu dostojanstvu razumnog bića koje je Bog stvorio na svoju sliku. Pravo mora biti i sveopće, odnosno prisutno u svim ljudskim bićima bez iznimke s obzirom na vrijeme i mjesto, od njihova začeća do prirodne smrti. Ne može se govoriti o ljudskim pravima koje jedni imaju, a drugi ne.
Sljedeći kriterij je nepromjenjljivost – ljudska prava su urođena ljudskoj osobi te ne mogu potpadati pod nikakve promjene. U svojoj su biti nepromjenjljiva i nerazoriva jer je i sama ljudska osoba nepromjenjljiva i nerazoriva. Ljudska prava ne mogu biti svojevoljno tumačena. Nadalje, ljudska prava moraju biti objektivna, a to znači da imaju vrijednost neovisno o znanju i samosvijesti osobe koja ga posjeduje. Razne ustanove, bilo državne, bilo crkvene, prepoznaju i priznaju ljudska prava, ali je pravo neovisno o odredbama i volji pojedinih ustanova. Priznavanje ljudskih prava samo je formalni postupak priznavanja nečega što već prethodno postoji, te u slučaju da država ne priznaje to pravo, ono ne prestaje biti pravo i ništa ne gubi u svom postojanju.
prema: Ljudska prava. Povijesno-teološki osvrt, Marijan Biškup O.P., Zagreb 2010.