„Jesi li čula što priča punoglavac?“, upitala je kupusarova gusjenica  svoju prijateljicu. „Da ćemo jednog dana ti i ja dobiti krila i letjeti!“
„Čula sam i sve mi se čini da ima nešto u tome“, odgovori druga.
Ali prva žalosno odmahnu glavom:
„Ne obmanjuj se jadna! Znaš li što je to baljezgalo još izjavilo? Da će jednoga dana od njega postati žaba! E, to je već previše!“
I time je vijest o leptiru također izgubila na vjerodostojnosti.

U bespućima životnih traženja odgovora na pitanja konačnog zašto i kamo, dotičemo pitanje Transcendencije. Postoji li sveutemeljujuća Zbilja koje daje temelj mojoj egzistenciji (opstojnosti) i svemu postojećem što me okružuje?
Da bismo uopće postavili pitanje o transcendentnom temelju potrebno je trajno „ex – sistirati“ tj. ne – ostajati – u samome – sebi, već iz – stupati prema nečemu ili nekomu. Potrebno je usuditi se pitati hoće li punoglavac postati žaba i hoće li gusjenica jednog dana postati leptir.

Iz trajnog življenog iskustva vjere kršćanin neprestano iskušava „ iz – stupanje iz sebe samoga“ prema Bogu kao svetoj Tajni koja nam se ipak pomalo otkriva i daje nam nazrijeti razine zbilje koje uključuju, ali i nadilaze, ono što je samo opipljivo i mjerljivo čisto empirijskim metodama. Tu razinu zbilje zovemo vječnost, punina, nebo, kraljevstvo nebesko…

Kršćanin stoga neprestano ukazuje na Božju zbilju iako možda ponekad izgleda kao punoglavac koji priča ribičke priče gusjenicama koje ne vjeruju da mogu postati leptiri. Možda nam se Božja blizina ponekad čini jako dalekom. Božji nam je govor ponekad tvrd i teško nam ga slušati. Međutim, uvijek ostaje pouzdanje iskušanog „iz – stupanja iz sebe“ i „pre – puštanja“ Bogu koji obećava: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ (Mt 28, 20)

„Jesi li čuo što pričaju kršćani?“, upitala je ateistkinja svojeg prijatelja agnostika. „Da je moguće da postoji Bog i da ćemo ga jednog dana gledati licem u lice!“, nastavila je.
„Čuo sam i sve mi se čini da ima nešto u tome“, odgovori agnostik i nadoda: „Gledaj kako im je jaka vjera. Vidiš da ne očajavaju.  Gledaj ih kako se ljube.“
I time je vijest o Bogu i vječnosti dobila na vjerodostojnosti.
 

  • Punoglavčeve priče
Punoglavčeve priče

„Jesi li čula što priča punoglavac?“, upitala je kupusarova gusjenica  svoju prijateljicu. „Da ćemo jednog dana ti i ja dobiti krila i letjeti!“
„Čula sam i sve mi se čini da ima nešto u tome“, odgovori druga.
Ali prva žalosno odmahnu glavom:
„Ne obmanjuj se jadna! Znaš li što je to baljezgalo još izjavilo? Da će jednoga dana od njega postati žaba! E, to je već previše!“
I time je vijest o leptiru također izgubila na vjerodostojnosti.

U bespućima životnih traženja odgovora na pitanja konačnog zašto i kamo, dotičemo pitanje Transcendencije. Postoji li sveutemeljujuća Zbilja koje daje temelj mojoj egzistenciji (opstojnosti) i svemu postojećem što me okružuje?
Da bismo uopće postavili pitanje o transcendentnom temelju potrebno je trajno „ex – sistirati“ tj. ne – ostajati – u samome – sebi, već iz – stupati prema nečemu ili nekomu. Potrebno je usuditi se pitati hoće li punoglavac postati žaba i hoće li gusjenica jednog dana postati leptir.

Iz trajnog življenog iskustva vjere kršćanin neprestano iskušava „ iz – stupanje iz sebe samoga“ prema Bogu kao svetoj Tajni koja nam se ipak pomalo otkriva i daje nam nazrijeti razine zbilje koje uključuju, ali i nadilaze, ono što je samo opipljivo i mjerljivo čisto empirijskim metodama. Tu razinu zbilje zovemo vječnost, punina, nebo, kraljevstvo nebesko…

Kršćanin stoga neprestano ukazuje na Božju zbilju iako možda ponekad izgleda kao punoglavac koji priča ribičke priče gusjenicama koje ne vjeruju da mogu postati leptiri. Možda nam se Božja blizina ponekad čini jako dalekom. Božji nam je govor ponekad tvrd i teško nam ga slušati. Međutim, uvijek ostaje pouzdanje iskušanog „iz – stupanja iz sebe“ i „pre – puštanja“ Bogu koji obećava: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ (Mt 28, 20)

„Jesi li čuo što pričaju kršćani?“, upitala je ateistkinja svojeg prijatelja agnostika. „Da je moguće da postoji Bog i da ćemo ga jednog dana gledati licem u lice!“, nastavila je.
„Čuo sam i sve mi se čini da ima nešto u tome“, odgovori agnostik i nadoda: „Gledaj kako im je jaka vjera. Vidiš da ne očajavaju.  Gledaj ih kako se ljube.“
I time je vijest o Bogu i vječnosti dobila na vjerodostojnosti.
 

Autor: vlč. Ivan Dodlek
Natrag Objavljeno: 30.05.2012.
Moliti ne znači slušati sama sebe kako govoriš; moliti znači utišati se, biti tih i čekati dok Boga ne čuješ. Soren Kierkegaard
Došla bakica kod okulista. - Je li istina da ću, ako se kod vas pregledam i dobijem naočale, moći čitati? - Naravno da hoćete! - odgovori doktor i nakon dugotrajnog pregleda reče joj - Evo, dioptriju smo utvrdili, ali ćete, nažalost, naočale moći podići tek sljedećeg ponedjeljka. - Nema veze, doktore - spremno će bakica - Kad sam mogla sedamdeset godina biti nepismena, mogu pričekati još i tih sedam dana!
Kao što je na najvišemu stupnju dobra kada netko na dobro upotrebljava vlast nad drugima, tako je i najodurnije kada je netko iskorištava. sv. Toma Akvinski
       
Copyright Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije 2011. Design and development by Endora