Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 2. prosinca 2015.

Apostolsko putovanje u Afriku

Apostolsko putovanje u Afriku

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Proteklih sam dana boravio na svom prvom apostolskom putovanju u Afriku. Lijepa je Afrika! Zahvaljujem Gospodinu za taj njegov veliki dar, koji mi je omogućio posjetiti tri zemlje: najprije Keniju, zatim Ugandu i na kraju Srednjoafričku Republiku. Još jednom izražavam svoju zahvalnost građanskim vlastima i biskupima tih država što su me primili, i zahvaljujem svima koji su na mnoge načine surađivali. Hvala od srca!

"Budite čvrsti u vjeri, ne bojte se"

Kenija je zemlja koja dobro predstavlja globalni izazov našeg doba: zaštititi stvoreno preoblikujući model razvoja tako da bude pravičan, inkluzivan i održiv. Sve to nalazi svoj pandan u Nairobiju, najvećem gradu Istočne Afrike, gdje zajedno obitavaju bogatstvo i bijeda: ali to je sablazan! Ne samo u Africi: i ovdje, posvuda. Suživot bogatstva i bijede je sablazan, to je sramota za svijet. U Nairobiju ima svoje sjedište upravo Ured Ujedinjenih naroda za okoliš, kojeg sam imao priliku posjetiti. U Keniji sam se susreo s vlastima i predstavnicima diplomatskog zbora, kao i stanovnicima jedne gradske četvrti; susreo sam se s vođama različitih kršćanskih vjeroispovijesti i ostalih religija, svećenicima i posvećenim osobama, kao i s mladima, s mnogo mladih! U svakoj sam ih prigodi poticao da se okoriste velikim bogatstvom te zemlje: prirodnim i duhovnim bogatstvom, kojeg čine prirodna dobra, novi naraštaji i vrijednosti koje čine mudrost naroda.

U tome tako dramatično aktualnom kontekstu imao sam radost donijeti Isusovu riječ nade: "Budite čvrsti u vjeri, ne bojte se". To je bilo geslo pohoda. Te riječi svakodnevno, s plemenitim dostojanstvom, žive mnoge skromne i jednostavne osobe; te su riječi na tragičan i herojski način posvjedočili mladi sa sveučilišta u Garissi, ubijeni 2. travnja jer su kršćani. Njihova je krv sjeme mira i bratstva za Keniju, za Afriku i za cijeli svijet.

"Bit ćete mi svjedoci" (Dj 1, 8)

U Ugandi je moj posjet bio u znaku mučenikâ te zemlje, 50 godina od njihove povijesne kanonizacije, od strane blaženog Pavla VI. Zato je geslo bilo: "Bit ćete mi svjedoci" (Dj 1, 8). Geslo je to koje pretpostavlja riječi koje im neposredno prethode: "primit ćete snagu Duha Svetoga", jer je Duh taj koji pokreće srce i ruke učenikâ misionarâ. A cijeli je posjet u Ugandi protekao u žaru svjedočenja nadahnutog Duhom Svetim. Svjedočenje u eksplicitnom smislu je služenje katehistâ, kojima sam zahvalio i ohrabrio ih u njihovu radu, u koji su često uključene također njihove obitelji. To svjedočenje je svjedočanstvo ljubavi, u što sam se imao priliku izravno uvjeriti u domu u Nalukolongu, ali to potvrđuju i mnoge zajednice i udruženja u službi najsiromašnijih, invalida, bolesnih. To je svjedočenje mladih koji, usprkos teškoćama, čuvaju dar nade i nastoje živjeti po evanđelju a ne po svijetu, plivajući protiv struje. Svjedoci su svećenici, posvećeni muškarci i žene koji iz dana u dan obnavljaju svoj potpuni "da" Kristu i s radošću se posvećuju službi svetog Božjeg naroda. Ima još jedna skupina svjedoka, ali o tome ću govoriti kasnije. Sve to raznoliko svjedočenje, nadahnuto istim Duhom Svetim, je kvasac za cijelo društvo, kao što to pokazuje djelotvorni rad u Ugandi u borbi protiv zaraze HIV-om i prihvaćanju izbjeglica.

"Prijeđimo na onu stranu jezera" (Lk 8, 22)

Treća etapa putovanja bila je Srednjoafrička Republika, zemljopisno smještena u srcu Afrike: ona je upravo to, srce Afrike. Taj je posjet zapravo bio prvi u mojim planovima, jer ta zemlja nastoji izaći iz vrlo teškog razdoblja, nasilnih sukoba i velikog trpljenja njezinih stanovnika. Zbog toga sam želio upravo ondje, u Banguiju, tjedan dana ranije, otvoriti prva sveta vrata Jubileja milosrđa, kao znak vjere i nade za taj narod, i na simboličan način za sve afričke narode koji imaju najveću potrebu za oslobođenjem i utjehom. Isusov poziv učenicima: "Prijeđimo na onu stranu jezera" (Lk 8, 22), bilo je geslo za Srednjoafričku Republiku. "Prijeći na drugu obalu", u građanskom smislu, znači ostaviti iza sebe rat, podjele, bijede i izabrati mir, pomirenje i razvoj. Ali to podrazumijeva jedan "prijelaz" koji se zbiva u savjestima, u stavovima i nakanama ljudi. A na toj je razini presudan doprinos vjerskih zajednica. Zato sam se susreo s evangeličkom i islamskom zajednicom, dijeleći molitvu i zauzetost za mir. Sa svećenicima i posvećenim osobama, ali i s mladima, dijelili smo radosni osjećaj da je uskrsli Gospodin s nama na lađi i da je on onaj koji je vodi na drugu obalu. Na kraju, na posljednjoj misi, na stadionu u Banguiju, na blagdan apostola Andrije, obnovili smo obavezu nasljedovati Isusa, našu nadu, naš mir, Lice Božjeg milosrđa. Ta je posljednja misa bila predivna: bilo je mnoštvo mladih, cijeli je stadion bio ispunjen mladima! Ali više od polovine stanovništva Srednjoafričke Republike je mlađe od 18 godina: to je zalog boljeg sutra!

Tko su misionari?

Želim reći nešto o misionarima. To su muškarci i žene koji su ostavili domovinu, sve… Kao mladi su otišli tamo, živeći život mukotrpnog rada, katkad spavajući na tlu. U Banguiju sam se susreo s jednom redovnicom, bila je Talijanka. Vidjelo se da je stara: "Koliko godina imate?", pitao sam. "81". – "Ma nije valjda toliko, dvije više od mene" – Ta je sestra tamo od svoje 23., 24. godine života: čitav život! I mnoge druge poput nje. S njom je bila jedna djevojčica. A djevojčica joj se, na talijanskom, obraćala s: "Nonna" (baka). I sestra mi je rekla: "Ja nisam odavde, već iz susjednog Konga; došla sam kanuom s ovom djevojčicom". Takvi su vam misionari, hrabri. "A što radite, sestro?" – "Ja sam medicinska sestra a kasnije sam malo studirala pa sam postala primalja i asistirala kod 3.280 poroda". Tako mi je rekla. Cijeli život utrošen za život, za život drugih. A mnogo je takvih poput te sestre, jako mnogo: tolike redovnice, toliki svećenici, toliki redovnici koji su uložili svoj život u naviještanje Isusa Krista. Lijepo je vidjeti to. Baš lijepo!

Naviještati Isusa Krista vlastitim životom!

Želim uputiti nekoliko riječi mladima. Ali ovdje ih je tako malo, jer je natalitet, čini se, postao luksuz u Europi: natalitet nula, natalitet 1%. Ali obraćam se mladima: razmislite o tome što ćete učiniti od svog života. Sjetite se te sestre i mnogo drugih poput nje, koje su dale život i mnoge su umrle tamo. Misionarstvo ne znači provoditi prozelitizam: ta mi je sestra ispričala kako muslimanke dolaze k njima jer znaju da su redovnice sjajne medicinske sestre koje dobro liječe i ne drže im katehezu kako bi ih obratile! Daju svjedočanstvo; zatim onima koji žele drže katehezu. Ali svjedočanstvo: to je veliko herojsko misionarstvo Crkve. Naviještati Isusa Krista vlastitim životom! Obraćam se mladima: mislite na to što ćete učiniti od svoga života. Vrijeme je da razmišljate i molite Gospodina da vam dadne osjetiti njegovu volju. Ali ne isključujte, molim vas, mogućnost da postane misionari, da nosite ljubav, čovjekoljublje, vjeru u druge krajeve. Ne radi prozelitizma: to ne. To čine oni koji traže nešto drugo. Vjera se propovijeda u prvom redu svjedočenjem a zatim riječju. Polako.

Zahvalimo zajedno Gospodinu za to hodočašće na tlo Afrike, i pustimo da nas vode njegove ključne riječi: "Budite čvrsti u vjeri, ne bojte se"; "Bit ćete mi svjedoci"; "Prijeđimo na drugu obalu".

Izvor: Informativna katolička agencija

Fotografija: L'Osservatore Romano

Objavljeno: 03. 12. 2015. u kategoriji Papine kateheze