Treće slavno otajstvo krunice

Koji je Duha Svetoga poslao

Koji je Duha Svetoga poslao

Za neke je Isusova smrt bila tek tragičan svršetak njegova života, možda tek jedna smrt u nizu koja, za posebne slučajeve poput ovoga, nije bila ništa novo i drugačije. Drugi su se, pak, pitali o njegovu navještaju da će trpjeti, umrijeti i na kraju uskrsnuti. Kad ga ugledaše živa i u slavi, učenici su se ohrabrili. Nakon samoće koja je obuhvatila njihova srca o Isusovoj smrti, sada je pred njima živi Isus donoseći im radost, ali obećavajući im dar – Duha Svetoga – da radost njihova bude potpuna.

Dok razmišljam o ovome događaju radosti i snage, promatram sliku učenika okupljenih oko Marije. Moje srce biva ožareno toplinom zajedništva i vatrom ljubavi koja (je) prožima(la prvu) zajednicu. Duh povezuje različito, pomiruje nemirno, grije hladno. „Pojedinci, dodirnuti Duhom, bivaju uvučeni u zajedništvo s Kristom tako snažno da postaju novi subjekt s njime – jedno tijelo, kaže Pavao: Crkva“ (Joseph Ratzinger, Dođi, Duše Presveti, 54). Ujedinjenost Duhom Svetim vidljiva je u sjajnim očima, u srcu nemirnom za Božjom prisutnošću, u tjelesnim gestama, u riječima navještaja Isusove proslave. Učenici postaju – do kraja svijeta – Kristovi vjerni službenici na zemlji.

U Posvetnoj molitvi krizme u Misi posvete ulja, biskup i okupljeni prezbiteri mole: „Tebe, stoga, Gospodine, usrdno molimo: (...) da (pomazanici), izlivši posvećenje pomazanja i otklonivši pokvarenosti prvog rođenja, postanu hramom tvoga veličanstva i zamirišu nedužnošću ugodnog života...“ (Rimski pontifikal, 130). Molitva nas jednostavnim riječima podsjeća na ono što smo primili po svetim sakramentima krštenja i potvrde; da smo postali hram Duha Svetoga – mjesto Božje prisutnosti; da smo postali njegov miomiris u ovome svijetu. Ovo je prilika da se zapitamo kakvo smo oruđe u Božjim rukama i jesmo li sposobni, kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, pomoći u izgradnji svijeta po Božjem promislu; jesmo li sposobni promijeniti najprije svoj život, a onda pokušati utjecati na tuđi. Temeljno je pitanje: imam li hrabrosti preuzeti na sebe već darovano mi u sakramentima, a u stvarnosti zanemareno?! Duh Sveti ima snagu povezati u nama htjeti i djelovati; ima snagu preobraziti naše živote.

Prebirući u rukama krunicu, moleći s Marijom i apostolima dar – Duha Svetoga, ponizimo se i budimo svjesni krhkosti posude vlastitoga života koji je sve slabiji bez Kristova Dara. Neka nam pročisti misli, ogrije hladna srca, povije krvave rane, ojača klecava koljena, ulije ulje radosti...
Hrabro!

Autor: fra Josip Ivanović, OFM Conv.

Objavljeno: 26. 04. 2015. u kategoriji Pobožnosti