Ako igdje volimo provoditi svoje godišnje odmore, onda je to u rodnom kraju, u rodnom zavičaju uz kojega uvijek vežemo lijepe, ili možda čak, najljepše trenutke svojega života. Ali, život kao život, uvijek je nepredvidiv i ne znamo što nam donosi sa sobom. Tako su mnogi, zbog raznih razloga, bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj i započeti život negdje drugdje. I baš zbog tog napuštanja, povratak u taj zavičaj je još ljepši. No, Isus nije bio dobrodošao u svoj zavičaj, nije mogao tamo učiniti ni jedno čudo i jako se čudio nevjeri tih ljudi.

Gospodin moj i Bog moj!

Glavnina problema leži u tome što u Njemu nisu gledali Gospodina, već samo običnoga čovjeka. Bavili su se samo izvanjkošću njegove osobe, kao da su mu bili zavidni zbog mudrosti koju je imao, zbog djela koja je činio. Iako su znali sve o njemu, jedno im je ipak bilo sakriveno, a to je ono što je tako lijepo ispovijedio apostol Toma, čiji smo blagdan proslavili neki dan: Gospodin moj i Bog moj!

Potraga za boljim

Kada danas govorimo o prorocima, onda nam ti ljudi ponekad bude negativne konotacije jer u njima gledamo samo ljude koji predviđaju neku budućnost. I kada nam oni otkrivaju sa stola našega života svoje karte, nikako ne završavamo dobro. Uvijek nam ti proroci iz tih karata čitaju nešto loše, nešto crno... Možda ih baš zbog toga i ne volimo jer čovjek današnjice u potrazi je za nečim boljim, nečim što će ga obradovati, a ne nečim što će mu zadavati muku i tjeskobu kroz život čekajući samo trenutak kada će mu se događati to loše. I tu se onda čovjek zatvara u samoga sebe i drugi ga ne zanima. „A nije dobro da čovjek bude sam...“

U težini proročke službe ogleda se njezina ljepota

Upravo smo mi vjernici, baš zbog toga, pozvani biti proroci u vremenu u kojem živimo. Najprije budimo proroci svaki u svojoj obitelji, zatim u župnoj zajednici, pa onda na radnom mjestu i gdje se god budemo kretali tijekom dana ili pak života. Iako je danas vrlo teško biti prorok jer svijet ima drugačije postavke i drugačija očekivanja od nas, baš se u toj težini proročke službe ogleda njezina ljepota. Prorok je onaj koji je u svojoj sredini - mislima, riječima i djelima - trajna opomena, trajno upozorenje na onoga tko nam je i što nam je bitno u našim životima.

Prvo mijenjati sebe!

Odlika svakog proroka je poniznost, odnosno svjesnost svojih vlastitih mana i nedostataka. Uvijek se, kada dobiju poziv, proroci brane pred Gospodinom da nisu dostojni te službe i da traži nekog drugog. No, da bih mogao biti dobar prorok u svojoj sredini u kojoj živim, po Božju, pozvan sam prvo mijenjati samoga sebe kako bih onda ponajprije svojim primjerom mogao mijenjati i druge... A mi toliko često idemo obrnutim redoslijedom. Hoćemo mijenjati druge bez da smo si dali malo truda da promijenimo sebe, a ta promjena je najteža.

Znak vjere i nade u što i koga vjerujemo

Možda baš i iz svojega primjera znamo koliko se teško mijenjati na fizičkom planu (težina, odjeća, razni kirurški ili pak neki drugi zahvati na tijelu). Ako tako teško mijenjamo svoju vanjštinu, što je onda s našom nutrinom? Tu je potreban susret sa samim sobom, sa svim našim bahatostima i oholostima i visokim mišljenjima o sebi samima. O drugome ću uvijek sve znati, kao što su i Isusovi sunarodnjaci znali o njemu, ali hoću li moći kod drugoga primjetiti i ono dobro, ono što nam na prvi pogled kod drugoga nije ni vidljivo?! To dobro ne možemo na drugome ni vidjeti kada ga nismo našli i kod sebe. A znamo od kuda nam dolazi svako dobro...

Stoga, želimo li ovoga ljeta, i ne samo ovoga ljeta, nego čitavoga života biti proroci, budimo ljudi puni vjere prema Gospodinu svjesni svih svojih slabosti i nedostataka kako bismo bili siguran znak vjere i nade u što i u koga vjerujemo...  

  • Pozvani da budemo proroci
14. nedjelja kroz godinu
Pozvani da budemo proroci

Ako igdje volimo provoditi svoje godišnje odmore, onda je to u rodnom kraju, u rodnom zavičaju uz kojega uvijek vežemo lijepe, ili možda čak, najljepše trenutke svojega života. Ali, život kao život, uvijek je nepredvidiv i ne znamo što nam donosi sa sobom. Tako su mnogi, zbog raznih razloga, bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj i započeti život negdje drugdje. I baš zbog tog napuštanja, povratak u taj zavičaj je još ljepši. No, Isus nije bio dobrodošao u svoj zavičaj, nije mogao tamo učiniti ni jedno čudo i jako se čudio nevjeri tih ljudi.

Gospodin moj i Bog moj!

Glavnina problema leži u tome što u Njemu nisu gledali Gospodina, već samo običnoga čovjeka. Bavili su se samo izvanjkošću njegove osobe, kao da su mu bili zavidni zbog mudrosti koju je imao, zbog djela koja je činio. Iako su znali sve o njemu, jedno im je ipak bilo sakriveno, a to je ono što je tako lijepo ispovijedio apostol Toma, čiji smo blagdan proslavili neki dan: Gospodin moj i Bog moj!

Potraga za boljim

Kada danas govorimo o prorocima, onda nam ti ljudi ponekad bude negativne konotacije jer u njima gledamo samo ljude koji predviđaju neku budućnost. I kada nam oni otkrivaju sa stola našega života svoje karte, nikako ne završavamo dobro. Uvijek nam ti proroci iz tih karata čitaju nešto loše, nešto crno... Možda ih baš zbog toga i ne volimo jer čovjek današnjice u potrazi je za nečim boljim, nečim što će ga obradovati, a ne nečim što će mu zadavati muku i tjeskobu kroz život čekajući samo trenutak kada će mu se događati to loše. I tu se onda čovjek zatvara u samoga sebe i drugi ga ne zanima. „A nije dobro da čovjek bude sam...“

U težini proročke službe ogleda se njezina ljepota

Upravo smo mi vjernici, baš zbog toga, pozvani biti proroci u vremenu u kojem živimo. Najprije budimo proroci svaki u svojoj obitelji, zatim u župnoj zajednici, pa onda na radnom mjestu i gdje se god budemo kretali tijekom dana ili pak života. Iako je danas vrlo teško biti prorok jer svijet ima drugačije postavke i drugačija očekivanja od nas, baš se u toj težini proročke službe ogleda njezina ljepota. Prorok je onaj koji je u svojoj sredini - mislima, riječima i djelima - trajna opomena, trajno upozorenje na onoga tko nam je i što nam je bitno u našim životima.

Prvo mijenjati sebe!

Odlika svakog proroka je poniznost, odnosno svjesnost svojih vlastitih mana i nedostataka. Uvijek se, kada dobiju poziv, proroci brane pred Gospodinom da nisu dostojni te službe i da traži nekog drugog. No, da bih mogao biti dobar prorok u svojoj sredini u kojoj živim, po Božju, pozvan sam prvo mijenjati samoga sebe kako bih onda ponajprije svojim primjerom mogao mijenjati i druge... A mi toliko često idemo obrnutim redoslijedom. Hoćemo mijenjati druge bez da smo si dali malo truda da promijenimo sebe, a ta promjena je najteža.

Znak vjere i nade u što i koga vjerujemo

Možda baš i iz svojega primjera znamo koliko se teško mijenjati na fizičkom planu (težina, odjeća, razni kirurški ili pak neki drugi zahvati na tijelu). Ako tako teško mijenjamo svoju vanjštinu, što je onda s našom nutrinom? Tu je potreban susret sa samim sobom, sa svim našim bahatostima i oholostima i visokim mišljenjima o sebi samima. O drugome ću uvijek sve znati, kao što su i Isusovi sunarodnjaci znali o njemu, ali hoću li moći kod drugoga primjetiti i ono dobro, ono što nam na prvi pogled kod drugoga nije ni vidljivo?! To dobro ne možemo na drugome ni vidjeti kada ga nismo našli i kod sebe. A znamo od kuda nam dolazi svako dobro...

Stoga, želimo li ovoga ljeta, i ne samo ovoga ljeta, nego čitavoga života biti proroci, budimo ljudi puni vjere prema Gospodinu svjesni svih svojih slabosti i nedostataka kako bismo bili siguran znak vjere i nade u što i u koga vjerujemo...  

Autor: vlč. Tomislav Hačko
Natrag Objavljeno: 07.07.2012.
Vježbaj se u strahu Božjem jer ponizuje i skruši srce. sv. Terezija Avilska
Motorist pregazi mačku i ispričava se vlasniku: - Stvarno mi je žao. Nadoknadit ću vam mačku. - Kako? Zar ćete mi sad vi loviti miševe?
Vjernost je ili nešto apsolutno ili nije baš ništa! Karl Jaspers
       
Copyright Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije 2011. Design and development by Endora