Danas govorimo i razmišljamo o kruhu svagdašnjem bez kojega čovjek ne može. Kada se među nama povede razgovor o tome da danas čak i među nama ima gladnih i onih koji su željni korice kruha, onda tako često «plemenito i velikodušno kršćansko srce» zaključi da im tako i treba; nisu ništa bolje ni zavrijedili, jer su to uglavnom lijenčine i pijandure.

Pa ako bismo to i prihvatili kao primjedbu, što onda reći na statistiku koja kaže da u svijetu svaki dan od gladi umire oko tri tisuće ljudi i da jedna trećina čovječanstva gladuje? Da u nerazvijenim krajevima samo dvoje od petero rođene djece dočeka svoj rođendan, a sve baš zbog te "korice kruha"? Nikako ne smijemo smetnuti s uma slijedeće: "Nisu svi jednako primili i nisu svi mogli postati doktori, inženjeri, profesori… Netko mora i u ona zanimanja koja nisu toliko plaćena. Ne mogu niti svi biti Ivaniševići, Kostelići, Todorići niti imaju svi glas poput Olivera ili Severine pa da mogu po koncertima zaraditi koliko i netko tko cijelu godinu skromno i strpljivo radi svoj posao. 

Nisu svi startali s iste pozicije. Netko se rodio na obali gdje se od turizma može solidno živjeti. Netko se našao na plodnim i prostranim poljima, pa što god stavi u zemlju izraste i donese prihod, dok netko u afričkom pijesku ne može uzgojiti baš ništa. Nismo svi, braćo i sestre, naslijedili isti imetak. Neki kreću od nule, neki čak ispod nje s velikim kamatama i kreditima, dok se nekima sreća široko nasmijala i ne mogu za svoga životnog vijeka potrošiti nasljedstvo koje im je netko ostavio.

Plaćeno je u potpunosti jednom šalicom mlijeka

Jednoga dana neki je mladić prodavao robu od vrata do vrata da bi platio svoje školovanje, a vidjevši da nema ni novčića u džepu, ohrabrio se i pozvonio na vrata obiteljske kuće. Odlučio je zamoliti malo hrane i čašu vode. No, kada mu je vrata otvorila mlada žena, postidio se i zamolio samo čašu vode. Mladoj se ženi smilovao mladić, pa ga je pozvala u kuću i ponudila ga šalicom mlijeka. Kada ju je ispio, pitao je koliko je dužan, ali ona je odgovorila: "Majka nas je učila da se ljubaznost ne naplaćuje!" - "Onda vam od srca velika hvala!" – odgovori i otiđe dalje.

Mladić Matthias Rüsenberg – mladi student medicine – toga se trena osjećao silno jakim i vjera u Boga i u čovjeka u njemu je silno porasla. Otišao je dalje ulicom pjevušeći nešto poluglasno. 

Godinama kasnije ta se žena veoma razboljela. Lokalni su liječnici bili nemoćni, pa su potražili pomoć sa strane. Kada ni to nije pomoglo jadnu su ženu uputili u veliki grad, gdje su bili specijalisti sposobni izliječiti je od te čudne i rijetke bolesti. Na konzultacije su pozvali i jednog od najboljih i najvećih stručnjaka – doktora Matthiasa Rüsenberga! Kada je čuo ime grada iz kojeg dolazi pacijentica s tom opasnom bolešću, neko je čudno svjetlo zatitralo u njegovim očima. Sišao je dolje u njezinu sobu u bijeloj liječničkoj kuti i prepoznao ju je od prve. Vratio se natrag te se svim silama i sposobnostima zauzeo da joj pomogne. 

Borba za izlječenjem trajala je gotovo tri mjeseca. Kada je sve sretno završilo, zatražio je od financijske službe da se njezin račun dostavi njemu osobno na odobrenje. Račun je pregledao, riješio i na rubu nešto dopisao, te ga u kuverti poslao pacijentici. Kada je vidjela kuvertu, bojala se otvoriti – misleći da će možda cijeloga života morati to otplaćivati. No, ipak ju je otvorila i iznenadila se vidjevši nešto dopisano uz rub. A pisalo je: PLAĆENO JE U POTPUNOSTI JEDNOM ŠALICOM MLIJEKA – uz potpis dr. Matthias Rüsenberg. "Hvala Ti, Bože", rekla je uz suze radosnice koje su joj potekle niz obraz. "Hvala Ti što se tvoja ljubav širi po ljudskim srcima i rukama!" 

Mjeriti jednakim mjerilom

Čovjeka gane ova priča i osobito ovakva ljubav. A nije li u naravi nas ljudi da budemo baš takvi svi; svi mi – sa srcem koje ljubi i u kojem ima samilosti? Takva srca volimo, takva su nam draga kod drugih ljudi i takva su mila Bogu! Zar i ova žena nije mogla reći mladiću koji joj je pozvonio na vrata da se prihvati posla i da ju ne uznemiruje? Mogla je, ali nije!

Zar i nama ne bi bilo korisnije, dakako i kršćanskije, da jednakim mjerilom mjerimo one koji i na naša vrata znaju pokucati; na one koji kao izgubljeni prolaze uz nas očekujući, ako ne pomoć, ako ne koricu kruha ili kunu, a ono barem lijepu riječ, razumijevanje, osmijeh. A mi tako često prstom upiremo, mrmljamo i naslađujemo se – jer nisu drugo ni zavrijedili! 

Isus je umnožio kruh i nahranio gladne. Smilovao im se, sažalio se nad njima. I nije li time izravno rekao i meni i tebi i svakom vjerniku da se baš takvo srce očekuje od onih koji se zovu njegovim imenom. A potrebno je tako malo; šalica mlijeka, lijepa riječ i osmijeh koji ne košta ništa. 

  • Imati srce puno ljubavi i samilosti
17. nedjelja kroz godinu
Imati srce puno ljubavi i samilosti

Danas govorimo i razmišljamo o kruhu svagdašnjem bez kojega čovjek ne može. Kada se među nama povede razgovor o tome da danas čak i među nama ima gladnih i onih koji su željni korice kruha, onda tako često «plemenito i velikodušno kršćansko srce» zaključi da im tako i treba; nisu ništa bolje ni zavrijedili, jer su to uglavnom lijenčine i pijandure.

Pa ako bismo to i prihvatili kao primjedbu, što onda reći na statistiku koja kaže da u svijetu svaki dan od gladi umire oko tri tisuće ljudi i da jedna trećina čovječanstva gladuje? Da u nerazvijenim krajevima samo dvoje od petero rođene djece dočeka svoj rođendan, a sve baš zbog te "korice kruha"? Nikako ne smijemo smetnuti s uma slijedeće: "Nisu svi jednako primili i nisu svi mogli postati doktori, inženjeri, profesori… Netko mora i u ona zanimanja koja nisu toliko plaćena. Ne mogu niti svi biti Ivaniševići, Kostelići, Todorići niti imaju svi glas poput Olivera ili Severine pa da mogu po koncertima zaraditi koliko i netko tko cijelu godinu skromno i strpljivo radi svoj posao. 

Nisu svi startali s iste pozicije. Netko se rodio na obali gdje se od turizma može solidno živjeti. Netko se našao na plodnim i prostranim poljima, pa što god stavi u zemlju izraste i donese prihod, dok netko u afričkom pijesku ne može uzgojiti baš ništa. Nismo svi, braćo i sestre, naslijedili isti imetak. Neki kreću od nule, neki čak ispod nje s velikim kamatama i kreditima, dok se nekima sreća široko nasmijala i ne mogu za svoga životnog vijeka potrošiti nasljedstvo koje im je netko ostavio.

Plaćeno je u potpunosti jednom šalicom mlijeka

Jednoga dana neki je mladić prodavao robu od vrata do vrata da bi platio svoje školovanje, a vidjevši da nema ni novčića u džepu, ohrabrio se i pozvonio na vrata obiteljske kuće. Odlučio je zamoliti malo hrane i čašu vode. No, kada mu je vrata otvorila mlada žena, postidio se i zamolio samo čašu vode. Mladoj se ženi smilovao mladić, pa ga je pozvala u kuću i ponudila ga šalicom mlijeka. Kada ju je ispio, pitao je koliko je dužan, ali ona je odgovorila: "Majka nas je učila da se ljubaznost ne naplaćuje!" - "Onda vam od srca velika hvala!" – odgovori i otiđe dalje.

Mladić Matthias Rüsenberg – mladi student medicine – toga se trena osjećao silno jakim i vjera u Boga i u čovjeka u njemu je silno porasla. Otišao je dalje ulicom pjevušeći nešto poluglasno. 

Godinama kasnije ta se žena veoma razboljela. Lokalni su liječnici bili nemoćni, pa su potražili pomoć sa strane. Kada ni to nije pomoglo jadnu su ženu uputili u veliki grad, gdje su bili specijalisti sposobni izliječiti je od te čudne i rijetke bolesti. Na konzultacije su pozvali i jednog od najboljih i najvećih stručnjaka – doktora Matthiasa Rüsenberga! Kada je čuo ime grada iz kojeg dolazi pacijentica s tom opasnom bolešću, neko je čudno svjetlo zatitralo u njegovim očima. Sišao je dolje u njezinu sobu u bijeloj liječničkoj kuti i prepoznao ju je od prve. Vratio se natrag te se svim silama i sposobnostima zauzeo da joj pomogne. 

Borba za izlječenjem trajala je gotovo tri mjeseca. Kada je sve sretno završilo, zatražio je od financijske službe da se njezin račun dostavi njemu osobno na odobrenje. Račun je pregledao, riješio i na rubu nešto dopisao, te ga u kuverti poslao pacijentici. Kada je vidjela kuvertu, bojala se otvoriti – misleći da će možda cijeloga života morati to otplaćivati. No, ipak ju je otvorila i iznenadila se vidjevši nešto dopisano uz rub. A pisalo je: PLAĆENO JE U POTPUNOSTI JEDNOM ŠALICOM MLIJEKA – uz potpis dr. Matthias Rüsenberg. "Hvala Ti, Bože", rekla je uz suze radosnice koje su joj potekle niz obraz. "Hvala Ti što se tvoja ljubav širi po ljudskim srcima i rukama!" 

Mjeriti jednakim mjerilom

Čovjeka gane ova priča i osobito ovakva ljubav. A nije li u naravi nas ljudi da budemo baš takvi svi; svi mi – sa srcem koje ljubi i u kojem ima samilosti? Takva srca volimo, takva su nam draga kod drugih ljudi i takva su mila Bogu! Zar i ova žena nije mogla reći mladiću koji joj je pozvonio na vrata da se prihvati posla i da ju ne uznemiruje? Mogla je, ali nije!

Zar i nama ne bi bilo korisnije, dakako i kršćanskije, da jednakim mjerilom mjerimo one koji i na naša vrata znaju pokucati; na one koji kao izgubljeni prolaze uz nas očekujući, ako ne pomoć, ako ne koricu kruha ili kunu, a ono barem lijepu riječ, razumijevanje, osmijeh. A mi tako često prstom upiremo, mrmljamo i naslađujemo se – jer nisu drugo ni zavrijedili! 

Isus je umnožio kruh i nahranio gladne. Smilovao im se, sažalio se nad njima. I nije li time izravno rekao i meni i tebi i svakom vjerniku da se baš takvo srce očekuje od onih koji se zovu njegovim imenom. A potrebno je tako malo; šalica mlijeka, lijepa riječ i osmijeh koji ne košta ništa. 

Autor: vlč. Nikola Jurković
Natrag Objavljeno: 29.07.2012.
Znak pravoga kajanja jest kloniti se prigode za grijeh. Bernard iz Clairvauxa
- Zašto se Zemlja vrti oko Sunca? - zapita učiteljica. - To je sasvim jasno, učiteljice! Kad bi stajala na mjestu, zagorjela bi!
Imati, a ne dati koji put je gore nego ukrasti. Marie von Ebner-Eschenbach
       
Copyright Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije 2011. Design and development by Endora