Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim

Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim

Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 14,1-12):
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put. Reče mu Toma: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? Odgovori mu Isus: Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Nato će mu Isus: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.

Budimo uvijek u Stvoriteljevoj blizini

“Bože, ti nam zapovjedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave.” U ovoj molitvi ističu se dva nama vrlo važna osjetila za koje ponekad i nismo svjesni koliko nam u životu znače: to su slušanje i gledanje, odnoso vid i sluh. Kako bismo mogli vidjeti, potrebno je najprije čuti. Danas smo opet tu, po tko zna koji puta, pred Tobom i slušamo Tvoju riječ. U crkvi smo samo pasivni slušatelji, ali Gospodin nas ne poziva samo na to. Gospodine, ti nikada nisi pasivan. Ti si vječno aktivan i uvijek na djelu, uvijek stvaraš nešto novo i originalno, a na taj isti rad i istu aktivnost pozivaš i mene, čovjeka, jer po tome što stvaram i mogu stvarati, postajem sve sličniji Tebi, svome Stvoritelju.

Kada danas izlađemo iz crkve, u kojoj smo čuli što nam Ti poručuješ, kada smo se okrijepili Tvojim riječima i Riječi, molimo Te da nam očistiš pogled duha kako bismo se radovali gledanju Tvoje slave. Puno puta o drugima možemo svašta reći i osuditi svoga bližnjega bez puno razmišljanja, kada o nekome treba iznijeti neki "minus" u životu, tu smo često prvi koji ćemo baiti kamen, a kada želimo o nekome reći nešto pozitivno, tu se ponekad spuštamo na razinu djeteta koje još nije naučilo govoriti. Tada zaboravljamo na činjenicu da svaki od nas u sebi nosi odraz Božje slave, odnosno, da svaki od nas u sebi nosi nešto lijepo i plemenito te da svaki od nas ima talente da proslavi Gospodina u ovom svijetu. Stoga, budimo stalno sami sa sobom, odnosno uvijek i svagda budimo u Stvoriteljevoj blizini. On nas čeka. Slušam li Ga? Vidim li Ga u svojem bližnjem?

Milina je biti u Božjoj blizini

„Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“ (Iv 14,12) Isus nam tako jednostavno želi pomoći. Ohrabruje nas da vjerujemo. Vjerovati je milost koju nam Bog daruje. Vjerovati je ohrabrenje da ima smisla živjeti. Još nam je i obećano ako ćemo vjerovati da ćemo činiti djela kao naš Gospodin, čak i veća od njega. Ostajemo u ovom svijetu osnaženi vjerom, osnaženi snagom Duha Svetoga. Zar nije predivno što u svakom trenutku vlastitoga života imamo snagu Božju uza se?! Žao mi je ljudi koji se gube. Ima puno kršćana koji zaborave da je potrebno jednostavno djelovati, a znaju sami sebi zakomplicirati život do razočaranja. Slavimo nedjelju. Jesmo li barem malo sretniji ili radosniji od jučer? Ako nismo spremni biti još radosniji sutra, što nam je? Nije valjda da smo prestali vjerovati ili pak mislimo da moramo sve ostvariti vlastitim snagama? Zna naš Bog kako smo slabi i zato nam ostavlja sebe.

Toliko je toga potrebno u ovoj našoj svakodnevici. Kao kršćani, trebali bi biti ohrabrenje ljudima oko sebe jer znamo i vjerujemo da je Bog s nama. I mi zbog toga postajemo Emanueli, postajemo prepoznatljivi u ovome svijetu jer se preko nas prepoznaje naš Spasitelj i jedini Učitelj, Isus Krist. Možda se i mi znamo zapitati kao što je i Toma pitao Isusa za put. Dođu trenuci u životu kada je stvarno teško razumjeti smisao, biti u Bogu. A baš je to najvažnije! Biti u Bogu! Dozvoliti da Bog bude u nama. Da djeluje preko nas. Zamislite koliko je nas kršćana. Da svatko od nas učini jedan grijeh manje, koliko bi to grijeha bilo manje u ovome svijetu. Isto tako, da svatko od nas učini samo jedno dobro više, koliko bi dobra bilo u ovom našem društvu. Ako smo još uvijek uznemireni onda smo slični apostolima koji su se plašili i nisu razumjeli kakva je milina biti u Božjoj blizini.

Pristupite Gospodinu

Ovo naše današnje razmišljanje možemo završiti onime što nam Otac poručuje u Djelima Apostolskim: Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate slina djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.

Autor: Mladi Župe sv. Petra apostola, Zaprešić; Fotografija: Marin Škarica

Objavljeno: 08. 06. 2015. u kategoriji Pobožnosti