Ivana Foretić | Par riječi iz djela

Vratiti se svom Izvoru!

Vratiti se svom Izvoru!

Sjećaš li se dobro svakog zamaha u svom životu? Svakog zaveslaja, svakog truda uloženog i u najmanju stvar? Pamtim svaku suzu, svaki osmijeh i svaku strepnju koja je obilježila moj život i učinila ga baš mojim. No, često zastanem i promatrajući tu bujicu zanijemim i ostanem paf. Ne mogu ni koraka naprijed… ni natrag. I dok ta bujica uzima maha, kroz biće mi prolaze sjećanja… Sjećaš li se ti svake pohvale svog djetinjstva, svake lijepe riječi koja te hranila? Sjećaš li se smiješnih objašnjenja odraslih na svako svoje znatiželjno pitanje? Sjećaš li se omiljenog crtića, najdraže igračke; stvari koje smiješ i ne smiješ raditi, najbolje anegdote iz vrtića i škole, najbolje prijateljice ili omiljene učiteljice? Naravno da se sjećaš, generacijo… Jer ti je to bitno, to su lijepe stvari koje su obilježile naše živote.

Bujica sjećanja

Znaš li se kako je nastao onaj ožiljak na natkoljenici, kako te onaj dečko zezao zbog frizure ili trena kad te frapirala spoznaja da je izgubljena tvoja najdraža stvar? Sjećaš li se podstanarskog stana, tišine u kojoj se moralo igrati, vlage u zraku, jedne velike sobe u kojoj spava puno ljudi? Sjećaš li se rata? Ja se svega sjećam, generacijo. Jer to su bolna iskustva koja nas uče da život ipak nije pjesma. Pamtiš li prve velike događaje u svom životu – rođendane, prvu svetu pričest ili potvrdu? Prvi dan škole, prvu ljubav ili simpatiju? Završetak studija, dan vjenčanja ili rođenje djeteta? Pamtiš li prvu jedinicu, prvo veliko razočaranje roditelja, svađe s prijateljima, naglu selidbu iz kvarta, izbjeglice u razredu, prvu bolest u obitelji, iznenadnu smrt voljene osobe, prvi bunt i potom pad u besmisao? Znam da pamtiš, generacijo. Znam i da po tim pamćenjima često kopaš. Jer to su prijelomnice koje su usmjeravale naše korake.

Pomislim nekada… pa ta bujica koja navire i ponekad se slobodno u njoj utopim - to su samo sjećanja, dobra i loša. Ona su me oblikovala osobom kakva sam danas, zar ne? No, nije tomu samo tako. To su moja iskustva, moj život, život moje cijele generacije. Moj ponos i moje rane. I koliko puta se hranim lijepim uspomenama živeći u prošlosti ili pak kopajući po starim ranama oživljavajući bolnu budućnost? Ne činimo li to svi rado, svjesno ili nesvjesno? Ipak, lakše je prepustiti se bujici i proživljavati već proživljeno: predvidljivo je i, ma kakvo bilo – milo nam je, a i ne zahtjeva od nas da se pokrenemo. A zašto se onda osjećam tako krivo? Zašto me to usporava, zašto me ne čini sretnom ni ono lijepo ni ono ružno što sam prošla? Zašto me to ne zadovoljava, ne hrani moju dušu? Zašto ne nalazim puninu u prizivu sjećanja?

Živjeti. Za to sam stvorena

Zato što…samo treba živjeti danas! I danas me čeka dan za pamćenje, i danas me čekaju ponos i rane, radost i tuga – ma što bilo, trebam živjeti danas! Jer ovaj trenutak od mene traži angažiranost, odluke, nove uspone i padove, novu vjeru, izazove – novi život! I kad se, kao sad, nađem u situaciji zabetoniranih nogu, gdje ne mogu ni koraka naprijed ni nazad, nego se samo melankolično zavalim u mislima lijepim i mislima bolnim, jedno moram znati, jednog se moram sjetiti – kad se to dogodi – vratiti se svom Izvoru! Nepresušnom, svježem i punom novosti za moj život, koji me želi okrijepiti za teško što slijedi i iznenaditi lijepim što me čeka! Onom Izvoru kog želim slaviti u lijepim trenucima; Onom kog želim tražiti u bolnim trenucima. Kao da smo pored pune glave sjećanja zaboravili – živjeti. Za to sam stvorena! Za život!

A živjeti – u punom smislu te riječi – mogu samo ako se neprestano moj život obnavlja na Izvoru. Onom koji svakom lijepom trenutku mog života daje čar, svakoj radosti daje poseban sjaj, onaj koji smiješnom trenutku doda pečat i svakoj sreći neizbrisivi trag. Onom koji svakoj patnji daje smisao, koji svakoj tuzi vrati dostojanstvo, koji svakoj žrtvi dade svrhu. Kako je život opet divan! Hvala ti na svježini života koju mi tako lako daješ i nakon što se rado zakopam u onu kaljužu bolnih sjećanja i nakon što se melankolično prepustim bujici ponosa. Hvala ti na osvježenju koji moj život u tvojoj Prisutnosti i tvojoj Riječi svakodnevno treba. Umjesto da me bujica nosi ili misli vode, biram Tebe, početak i kraj svog života. I odjednom nema težine u svakodnevnim pitanjima egzistencije, rasprši se zabrinutost za budućnost djece, nestaju sumnje u prisutnost Dobra! Tako lako. A trebalo je samo živjeti… vratiti se svom Izvoru!

Autor: Ivana Foretić

Objavljeno: 11. 08. 2015. u kategoriji Kolumne, Ivana Foretić