Holivudski neurotik, Woody Allen, već je preko četrdeset godina prisutan u filmskoj umjetnosti. Posljednjim filmom Ponoć u Parizu (Midnight in Paris) nastavlja tijek snimanja jednog filma godišnje unatoč starosnoj dobi. Time možda želi osigurati mjesto u hramu holivudskih klasika. Možda već jest. Ponoć u Parizu otvorio je filmski festival u Cannesu, a ujedno mu je to bila i prva javna projekcija. Možda nepravedno, s obzirom na odlične kritike i prihvaćanje publike, nije dobio ni jednu nagradu žirija. Pravo je pitanje, što se to događa u ponoć, u Parizu?

Gil Pender (Owen Wilson) talentiran je pisac koji radi u Hollywoodu pišući scenarije za bogate studije. Zaručen je slatkom Inez (Rachel McAdams) i trenutačno boravi u romantičnom, čarobnom Parizu. Naizgled ima osiguran dobar život. No Gil je sanjar i nezadovoljan je svojim životom. Velika mu je želja postati književnikom i preseliti se u Pariz kako bi u njemu nalazio inspiraciju. Također je veliki nostalgičar za umjetnčkim krugom Pariza dvadesetih godina prošlog stoljeća, tzv. izgubljenom generacijom Ernesta Hemingwaya, F.S. Fitzgeralda, Gertrude Stein, kao i Salvadora Dalija, Luisa Bunuela i Pabla Picasa. Nažalost u maštanjima, štoviše, snovima i iskrenoj želji nema podršku svoje konformne zaručnice i njenih snobovskih roditelja. Svi ga odvraćaju od njegove želje za karijerom književnika. Čak mu nedostaje samopouzdanja da pokaže nekome svoj prvi roman.



Shrvan od nerazumijevanja okoline i pripit od zabava dosadnog društva uglednika, Gil odlazi lutati po noćnom Parizu. Odjednom shvaća da se izgubio, pa se ne zna vratiti u hotel. Sjeda na stube. Odjednom otkucava ponoć i pojavljuje se automobil iz 20-ih pun ljudi odjevenih u modu tih godina. Pozivaju ga k sebi i odvode ga u bar na noćnu zabavu. Zbunjen i pomiješane svijesti upoznaje sve umjetnike 20-ih kojima se divi. Prihvaća te događaje i svaku se večer vraća u prošlost na isti način kako bi pronašao odgovor na pitanje o samom sebi.

Privlačnost prošlih vremena

Woody Allen poznat je kao redatelj koji je napisao scenarije za sve svoje filmove. Ponoć u Parizu nije iznimka. Žanrovski svrstan u dramu s elementima komedije ima odličan scenarij stoga mu vjerojatno ne bježi nominacija za Oscar. Dijalozi su izvanredni, posebno Ernesta Hemingwaya (Corey Stoll) gdje ovaj u jednom govori o biti ljubavi prema ženi. U priči se nalazi spoj stvarnosti i fantastike, ali tako da sve na kraju jest postojeće, ne izmišljeno. Redatelj se u stvari igra sa svojim željama i čežnjama. Ovdje je dobio priliku da pokaže svoje najdraže vremensko razdoblje i umjetnike kojima se divi na prisutan način. Situacije kad Salvador Dali (Adrien Brody) govori o nosorogu ili prihvaća činjenicu putovanja u prošlost kao normalno jedan je od vrhunaca pisačkog umijeća. Izrazito dojmljiv je način kako je majstore umjetnosti Allen vjerno prenio na filmsko platno, što je ujedno zasluga i glumaca.

Zašto nas toliko privlače prošla vremena? Prošla vremena gotovo su uvijek lagodna, dobra, bez napora, zlatna vremena. Woody Allen pita se u filmu o biti nostalgije i stvaranja vlastite umjetničke osobe. Prošlost je postojala, ali još uvijek postoji i ona utječe na nas kroz sjećanje, ali u filmu i kao nešto opipljivo. Pokazalo se da ona postoje, ali da se ipak ne razlikuju od sadašnjeg vremena u kojem živimo. Sadašnje vrijeme je teško kao i svako vrijeme samo što je nama, Gilu, teže jer on svoj put mora ispočetka živjeti.

Konačno, film je hommage možda najljepšem gradu na svijetu koji posjeduje moć da oblikuje čovjeka, u ovom slučaju u umjetnika sa svojim vlastitim izrazom. Pariz ispunjava naše najdublje želje. On je mjesto hodočašća onih koji iskreno teže umjetnosti. Zato Ponoć u Parizu jest odličan i zabavan film koji, kao i mnogi filmovi Woodya Allena, čine život ljepšim i lakšim za živjeti.

  • Film koji čini život ljepšim i lakšim
Ponoć u Parizu
Film koji čini život ljepšim i lakšim

Holivudski neurotik, Woody Allen, već je preko četrdeset godina prisutan u filmskoj umjetnosti. Posljednjim filmom Ponoć u Parizu (Midnight in Paris) nastavlja tijek snimanja jednog filma godišnje unatoč starosnoj dobi. Time možda želi osigurati mjesto u hramu holivudskih klasika. Možda već jest. Ponoć u Parizu otvorio je filmski festival u Cannesu, a ujedno mu je to bila i prva javna projekcija. Možda nepravedno, s obzirom na odlične kritike i prihvaćanje publike, nije dobio ni jednu nagradu žirija. Pravo je pitanje, što se to događa u ponoć, u Parizu?

Gil Pender (Owen Wilson) talentiran je pisac koji radi u Hollywoodu pišući scenarije za bogate studije. Zaručen je slatkom Inez (Rachel McAdams) i trenutačno boravi u romantičnom, čarobnom Parizu. Naizgled ima osiguran dobar život. No Gil je sanjar i nezadovoljan je svojim životom. Velika mu je želja postati književnikom i preseliti se u Pariz kako bi u njemu nalazio inspiraciju. Također je veliki nostalgičar za umjetnčkim krugom Pariza dvadesetih godina prošlog stoljeća, tzv. izgubljenom generacijom Ernesta Hemingwaya, F.S. Fitzgeralda, Gertrude Stein, kao i Salvadora Dalija, Luisa Bunuela i Pabla Picasa. Nažalost u maštanjima, štoviše, snovima i iskrenoj želji nema podršku svoje konformne zaručnice i njenih snobovskih roditelja. Svi ga odvraćaju od njegove želje za karijerom književnika. Čak mu nedostaje samopouzdanja da pokaže nekome svoj prvi roman.



Shrvan od nerazumijevanja okoline i pripit od zabava dosadnog društva uglednika, Gil odlazi lutati po noćnom Parizu. Odjednom shvaća da se izgubio, pa se ne zna vratiti u hotel. Sjeda na stube. Odjednom otkucava ponoć i pojavljuje se automobil iz 20-ih pun ljudi odjevenih u modu tih godina. Pozivaju ga k sebi i odvode ga u bar na noćnu zabavu. Zbunjen i pomiješane svijesti upoznaje sve umjetnike 20-ih kojima se divi. Prihvaća te događaje i svaku se večer vraća u prošlost na isti način kako bi pronašao odgovor na pitanje o samom sebi.

Privlačnost prošlih vremena

Woody Allen poznat je kao redatelj koji je napisao scenarije za sve svoje filmove. Ponoć u Parizu nije iznimka. Žanrovski svrstan u dramu s elementima komedije ima odličan scenarij stoga mu vjerojatno ne bježi nominacija za Oscar. Dijalozi su izvanredni, posebno Ernesta Hemingwaya (Corey Stoll) gdje ovaj u jednom govori o biti ljubavi prema ženi. U priči se nalazi spoj stvarnosti i fantastike, ali tako da sve na kraju jest postojeće, ne izmišljeno. Redatelj se u stvari igra sa svojim željama i čežnjama. Ovdje je dobio priliku da pokaže svoje najdraže vremensko razdoblje i umjetnike kojima se divi na prisutan način. Situacije kad Salvador Dali (Adrien Brody) govori o nosorogu ili prihvaća činjenicu putovanja u prošlost kao normalno jedan je od vrhunaca pisačkog umijeća. Izrazito dojmljiv je način kako je majstore umjetnosti Allen vjerno prenio na filmsko platno, što je ujedno zasluga i glumaca.

Zašto nas toliko privlače prošla vremena? Prošla vremena gotovo su uvijek lagodna, dobra, bez napora, zlatna vremena. Woody Allen pita se u filmu o biti nostalgije i stvaranja vlastite umjetničke osobe. Prošlost je postojala, ali još uvijek postoji i ona utječe na nas kroz sjećanje, ali u filmu i kao nešto opipljivo. Pokazalo se da ona postoje, ali da se ipak ne razlikuju od sadašnjeg vremena u kojem živimo. Sadašnje vrijeme je teško kao i svako vrijeme samo što je nama, Gilu, teže jer on svoj put mora ispočetka živjeti.

Konačno, film je hommage možda najljepšem gradu na svijetu koji posjeduje moć da oblikuje čovjeka, u ovom slučaju u umjetnika sa svojim vlastitim izrazom. Pariz ispunjava naše najdublje želje. On je mjesto hodočašća onih koji iskreno teže umjetnosti. Zato Ponoć u Parizu jest odličan i zabavan film koji, kao i mnogi filmovi Woodya Allena, čine život ljepšim i lakšim za živjeti.

Autor: Nikola Bolšec
Natrag Objavljeno: 26.10.2011.
Nitko ne bi bio bolji svećenik nego što bi to bila ona. Ona bi mogla bez ustručavanja reći: "Ovo je moje tijelo" jer je ona Isusu stvarno darovala svoje tijelo. Pa ipak, Marija je ostala najponiznija službenica Gospodnja tako da joj se uvijek možemo obraćati kao svojoj majci. Ona je jedna od nas i s njom smo trajno povezani. Majka Terezija
Slavko i Branko potiho "razmjenjuju mišljenja" za vrijeme kontrolnog iz fizike. - Ne razumijem baš ništa. Predat ću potpuno čisti papir. - I ja - odgovori Branko. - Nadajmo se da učitelj neće reći da smo prepisivali jedan od drugoga!
Čovjek mora okončati s ratovima ili će ratovi okončati čovječanstvo. John Kennedy
       
Copyright Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije 2011. Design and development by Endora