Holivudski neurotik, Woody Allen, već je preko četrdeset godina prisutan u filmskoj umjetnosti. Posljednjim filmom Ponoć u Parizu (Midnight in Paris) nastavlja tijek snimanja jednog filma godišnje unatoč starosnoj dobi. Time možda želi osigurati mjesto u hramu holivudskih klasika. Možda već jest. Ponoć u Parizu otvorio je filmski festival u Cannesu, a ujedno mu je to bila i prva javna projekcija. Možda nepravedno, s obzirom na odlične kritike i prihvaćanje publike, nije dobio ni jednu nagradu žirija. Pravo je pitanje, što se to događa u ponoć, u Parizu?

Gil Pender (Owen Wilson) talentiran je pisac koji radi u Hollywoodu pišući scenarije za bogate studije. Zaručen je slatkom Inez (Rachel McAdams) i trenutačno boravi u romantičnom, čarobnom Parizu. Naizgled ima osiguran dobar život. No Gil je sanjar i nezadovoljan je svojim životom. Velika mu je želja postati književnikom i preseliti se u Pariz kako bi u njemu nalazio inspiraciju. Također je veliki nostalgičar za umjetnčkim krugom Pariza dvadesetih godina prošlog stoljeća, tzv. izgubljenom generacijom Ernesta Hemingwaya, F.S. Fitzgeralda, Gertrude Stein, kao i Salvadora Dalija, Luisa Bunuela i Pabla Picasa. Nažalost u maštanjima, štoviše, snovima i iskrenoj želji nema podršku svoje konformne zaručnice i njenih snobovskih roditelja. Svi ga odvraćaju od njegove želje za karijerom književnika. Čak mu nedostaje samopouzdanja da pokaže nekome svoj prvi roman.



Shrvan od nerazumijevanja okoline i pripit od zabava dosadnog društva uglednika, Gil odlazi lutati po noćnom Parizu. Odjednom shvaća da se izgubio, pa se ne zna vratiti u hotel. Sjeda na stube. Odjednom otkucava ponoć i pojavljuje se automobil iz 20-ih pun ljudi odjevenih u modu tih godina. Pozivaju ga k sebi i odvode ga u bar na noćnu zabavu. Zbunjen i pomiješane svijesti upoznaje sve umjetnike 20-ih kojima se divi. Prihvaća te događaje i svaku se večer vraća u prošlost na isti način kako bi pronašao odgovor na pitanje o samom sebi.

Privlačnost prošlih vremena

Woody Allen poznat je kao redatelj koji je napisao scenarije za sve svoje filmove. Ponoć u Parizu nije iznimka. Žanrovski svrstan u dramu s elementima komedije ima odličan scenarij stoga mu vjerojatno ne bježi nominacija za Oscar. Dijalozi su izvanredni, posebno Ernesta Hemingwaya (Corey Stoll) gdje ovaj u jednom govori o biti ljubavi prema ženi. U priči se nalazi spoj stvarnosti i fantastike, ali tako da sve na kraju jest postojeće, ne izmišljeno. Redatelj se u stvari igra sa svojim željama i čežnjama. Ovdje je dobio priliku da pokaže svoje najdraže vremensko razdoblje i umjetnike kojima se divi na prisutan način. Situacije kad Salvador Dali (Adrien Brody) govori o nosorogu ili prihvaća činjenicu putovanja u prošlost kao normalno jedan je od vrhunaca pisačkog umijeća. Izrazito dojmljiv je način kako je majstore umjetnosti Allen vjerno prenio na filmsko platno, što je ujedno zasluga i glumaca.

Zašto nas toliko privlače prošla vremena? Prošla vremena gotovo su uvijek lagodna, dobra, bez napora, zlatna vremena. Woody Allen pita se u filmu o biti nostalgije i stvaranja vlastite umjetničke osobe. Prošlost je postojala, ali još uvijek postoji i ona utječe na nas kroz sjećanje, ali u filmu i kao nešto opipljivo. Pokazalo se da ona postoje, ali da se ipak ne razlikuju od sadašnjeg vremena u kojem živimo. Sadašnje vrijeme je teško kao i svako vrijeme samo što je nama, Gilu, teže jer on svoj put mora ispočetka živjeti.

Konačno, film je hommage možda najljepšem gradu na svijetu koji posjeduje moć da oblikuje čovjeka, u ovom slučaju u umjetnika sa svojim vlastitim izrazom. Pariz ispunjava naše najdublje želje. On je mjesto hodočašća onih koji iskreno teže umjetnosti. Zato Ponoć u Parizu jest odličan i zabavan film koji, kao i mnogi filmovi Woodya Allena, čine život ljepšim i lakšim za živjeti.

  • Film koji čini život ljepšim i lakšim
Ponoć u Parizu
Film koji čini život ljepšim i lakšim

Holivudski neurotik, Woody Allen, već je preko četrdeset godina prisutan u filmskoj umjetnosti. Posljednjim filmom Ponoć u Parizu (Midnight in Paris) nastavlja tijek snimanja jednog filma godišnje unatoč starosnoj dobi. Time možda želi osigurati mjesto u hramu holivudskih klasika. Možda već jest. Ponoć u Parizu otvorio je filmski festival u Cannesu, a ujedno mu je to bila i prva javna projekcija. Možda nepravedno, s obzirom na odlične kritike i prihvaćanje publike, nije dobio ni jednu nagradu žirija. Pravo je pitanje, što se to događa u ponoć, u Parizu?

Gil Pender (Owen Wilson) talentiran je pisac koji radi u Hollywoodu pišući scenarije za bogate studije. Zaručen je slatkom Inez (Rachel McAdams) i trenutačno boravi u romantičnom, čarobnom Parizu. Naizgled ima osiguran dobar život. No Gil je sanjar i nezadovoljan je svojim životom. Velika mu je želja postati književnikom i preseliti se u Pariz kako bi u njemu nalazio inspiraciju. Također je veliki nostalgičar za umjetnčkim krugom Pariza dvadesetih godina prošlog stoljeća, tzv. izgubljenom generacijom Ernesta Hemingwaya, F.S. Fitzgeralda, Gertrude Stein, kao i Salvadora Dalija, Luisa Bunuela i Pabla Picasa. Nažalost u maštanjima, štoviše, snovima i iskrenoj želji nema podršku svoje konformne zaručnice i njenih snobovskih roditelja. Svi ga odvraćaju od njegove želje za karijerom književnika. Čak mu nedostaje samopouzdanja da pokaže nekome svoj prvi roman.



Shrvan od nerazumijevanja okoline i pripit od zabava dosadnog društva uglednika, Gil odlazi lutati po noćnom Parizu. Odjednom shvaća da se izgubio, pa se ne zna vratiti u hotel. Sjeda na stube. Odjednom otkucava ponoć i pojavljuje se automobil iz 20-ih pun ljudi odjevenih u modu tih godina. Pozivaju ga k sebi i odvode ga u bar na noćnu zabavu. Zbunjen i pomiješane svijesti upoznaje sve umjetnike 20-ih kojima se divi. Prihvaća te događaje i svaku se večer vraća u prošlost na isti način kako bi pronašao odgovor na pitanje o samom sebi.

Privlačnost prošlih vremena

Woody Allen poznat je kao redatelj koji je napisao scenarije za sve svoje filmove. Ponoć u Parizu nije iznimka. Žanrovski svrstan u dramu s elementima komedije ima odličan scenarij stoga mu vjerojatno ne bježi nominacija za Oscar. Dijalozi su izvanredni, posebno Ernesta Hemingwaya (Corey Stoll) gdje ovaj u jednom govori o biti ljubavi prema ženi. U priči se nalazi spoj stvarnosti i fantastike, ali tako da sve na kraju jest postojeće, ne izmišljeno. Redatelj se u stvari igra sa svojim željama i čežnjama. Ovdje je dobio priliku da pokaže svoje najdraže vremensko razdoblje i umjetnike kojima se divi na prisutan način. Situacije kad Salvador Dali (Adrien Brody) govori o nosorogu ili prihvaća činjenicu putovanja u prošlost kao normalno jedan je od vrhunaca pisačkog umijeća. Izrazito dojmljiv je način kako je majstore umjetnosti Allen vjerno prenio na filmsko platno, što je ujedno zasluga i glumaca.

Zašto nas toliko privlače prošla vremena? Prošla vremena gotovo su uvijek lagodna, dobra, bez napora, zlatna vremena. Woody Allen pita se u filmu o biti nostalgije i stvaranja vlastite umjetničke osobe. Prošlost je postojala, ali još uvijek postoji i ona utječe na nas kroz sjećanje, ali u filmu i kao nešto opipljivo. Pokazalo se da ona postoje, ali da se ipak ne razlikuju od sadašnjeg vremena u kojem živimo. Sadašnje vrijeme je teško kao i svako vrijeme samo što je nama, Gilu, teže jer on svoj put mora ispočetka živjeti.

Konačno, film je hommage možda najljepšem gradu na svijetu koji posjeduje moć da oblikuje čovjeka, u ovom slučaju u umjetnika sa svojim vlastitim izrazom. Pariz ispunjava naše najdublje želje. On je mjesto hodočašća onih koji iskreno teže umjetnosti. Zato Ponoć u Parizu jest odličan i zabavan film koji, kao i mnogi filmovi Woodya Allena, čine život ljepšim i lakšim za živjeti.

Autor: Nikola Bolšec
Natrag Objavljeno: 26.10.2011.
Sva je ljepota stvorenja, kad se usporedi s neizmjernom Božjom ljepotom, krajnja rugoba. sv. Ivan od Križa
Vjeroučitelj na vjeronauku upita djecu: - Što je potrebno za dobru ispovijed? Mali Jure odgovori: - Pa… potrebno je dobro sagriješiti!
Ljubav je čudo koje se događa svima koji istinski ljube; što više daju, više posjeduju. Rainer Maria Rilke
       
Copyright Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije 2011. Design and development by Endora