Razgovor s mladom pjevačicom Djordjijom Palić

Pjevanje je Božji dar

Nerijetko čujemo kako je glazba zvonka radost. Djordjija Palić ima 28 godina i svojim glasom proslavlja Gospodina, slavi život. Rođena je u Janjevu, hrvatskoj 'provinciji' na Kosovu, a u Zagreb je sa svojom obitelji došla tijekom ratne 1991. godine. Kaže da pjeva otkada zna za sebe. Ima tri sestre Elizabetu, Korneliju i Mihaelu Karlu koje također pjevaju. Završila je Agronomski fakultet jer, kako kaže, „nije loše imati papir u džepu jer nikada ne znaš kada će ti zatrebati.“ No, jedino u glazbi, barem za sada, vidi svoju budućnost. Trenutno pjeva prateće vokale za Tonija Cetinskog i radi kao mentor u školi pjevanja Husar&Tomčić. Upoznajte Djordjiju!

Djordjija, završilo je još jedno festivalsko vrijeme duhovne glazbe. Ove godine nastupala si na Bonofestu, kakvi su tvoji dojmovi?

Ovogodišnji Bonofest će mi ostati u zaista lijepom, posebnom sjećanju zbog velikog zajedništva koje se tih dana osjećalo u Vukovaru. U duetu sa Stjepanom Lachom izvela sam prekrasnu pjesmu „Korak“, autorice Ivane Husar Mlinac. Usudila bih se reći da smo tih dana svi bili u jednom velikom balonu ljubavi. Da, balon ljubavi, tako bih opisala Bonofest. Dobra atmosfera, kvalitetne pjesme, odlični izvođači. Sve to stavite pod zajednički nazivnik SUPER i dobijete Bonofest. Sa sobom ću zauvijek ponijeti nova prijateljstva i poznanstva.

Bonofest nije jedini festival duhovne glazbe na kojem si sudjelovala, zar ne?

Tako je! Bono nije jedini festival na kojem sam nastupala. Nastupala sam na Uskrs festu tri puta s grupom Misterij čiji su članovi bile moje sestre i prijatelji s Frame. Nekoliko godina sam išla na Framu u Dubravi kod hercegovačkih fratara gdje se uvijek dobro pjeva i okuplja mlada ekipa. Jedne smo godine bili toliko dobri da smo osvojili treće mjesto na Uskrs festu. Uz to sam kao članica grupe Fides nastupala na nekoliko različitih festivala duhovne glazbe.

Kako si se i kada počela baviti glazbom?

Znate onu: Pjevam otkako znam za sebe?! U mom slučaju je to stvarno tako, glazbom se bavim od malih nogu. To je jedna super priča. Kada smo došli iz Janjeva (op.a. za one koji ne znaju Janjevo je mjesto na Kosovu u kojem već stoljećima obitavaju Hrvati, poznato je po velikoj privrženosti Crkvi), imala sam šest godina, Elizabeta četiri, a Kornelija samo tri godine. Pripadale smo župi sv. Obitelji i naš najveći izlazak je bio otići na svetu misu. Dok smo pjevale u crkvi, bile smo užasno glasne. Čula nas je časna sestra koja je tada bila vodila zbor i pozvala nas da se pridružimo zboru. Te sam godine zapravo prvi put nastupala u Lisinskom na nekom festivalu duhovne glazbe. Nekoliko godina poslije, nakon Uskrsfesta me u Fidese pozvala Arijana Meštrović i od tada je, rekla bih, započeo moj ozbiljniji put u vode duhovne glazbe.

Je li ti glazba pomogla u duhovnom rastu? I na koji način?

Neopisivo. Zaista, glazba mi je jako pomogla u duhovnom razvoju. Kroz nju najbolje izražavam svoje osjećaje. Kroz pjesmu su mi se uvijek dešavale najljepše molitve. Nekako, volim misliti da se obistinjuje ona izreka: Tko pjeva, dvostruko moli. Pjevanje je za mene Božji dar. Najbolji način da dopirem do drugih srdaca.

Zanimljivo je da imaš i svojevrsni home-made bend. Pjevaš sa sekicama. Reci nam nešto više o tome. Je li vas to zbližilo?

Pjevanje nas je jako zbližilo. Na kraju krajeva - od kuće je sve počelo. S njima sam napravila prve glazbene korake, naučila višeglasno pjevanje. „Ti pjevaš gore, ja dolje…“ i to je zvučalo lijepo, čak i onda kada nisam imala pojma što je to višeglasje. Mama i tata također pjevaju i pokazuju veliko razumijevanje za ono što radimo. Inače ne snimamo skupa, ali smo ove godine to odlučile promijeniti. Ušle smo u studio i prvi puta snimile nešto skupa (u roku četiri sata). Reakcije ljudi na obradu pjesme „Where are you Christmas?“ su stvarno bile iznad svih očekivanja, iako nam je prvenstveni plan samo bio stvoriti novu uspomenu. Očito da su ljudi prepoznali našu bliskost pa im se svidjelo. Ne znam hoćemo li u budućnosti raditi skupa, ali tko zna, ako napišemo nešto lijepo, zašto ne!?

I za kraj, poruka-dvije za sve mlade koji se trude pronaći svoje mjesto u društvo.

Samo jednu poruku imam – VJERUJTE. Iz vlastita vam iskustva govorim da će svaka molitva biti uslišana ako je iskrena, iz srca. Mislim da je najvažnije vjerovati u svemu jer vjera stvarno može pomicati planine. Stoga eto, VJERUJTE!

Autor: Đuro B-it Ravenšćak ; Fotografija: privatan album

Objavljeno: 26. 06. 2014. u kategoriji Svjedočanstva