Povodom Dana posvećenog života razgovarali smo s fra Marinom Karačićem

Lijepo je biti fratar!

Sigurno ste mnogo puta susreli redovnika ili redovnicu i bar jednom ste se zapitali zašto se netko odlučio živjeti u samostanu. U čemu je radost života posvećenog Bogu ispričao nam je fra Marin Karačić, bogoslov Hercegovačke franjevačke provincije, rodom iz Širokog Brijega – pravi radosni fratar u čijem društvu poželite bolje upoznati Onoga koji je izvor te radosti.

U četvrtak, 2. veljače na poseban smo način obilježili Dan posvećenog života koji je 1997. godine ustanovio papa Ivan Pavao II.. Kakav je to "posvećeni način života" i tko ga živi?

Naš blagopokojni papa Ivan Pavao II. ustanovio je „Dan posvećenog života“ da bismo se sjetili i zahvalili Bogu za dar poziva, za dar posvećenih osoba, te posvijestili ljudima da još uvijek ima onih koji žele izbliže slijediti Gospodina, te i njih potaknuti da se odazovu Gospodinu i da ne zatiru Njegov zov u srcu. Posvećeni život je život darovan Gospodinu, život življen po evanđeoskim savjetima, zavjetima, gdje redovnik/redovnica potpuno svoj život predaje Onomu kojeg ljubi iznad svega. To je život tješnje povezan s Gospodinom, kada zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti ulazimo u „intimniji“ odnos s Gospodinom. Siromaštvom se čovjek oslobađa navezanosti, posjedovanja, a i Isus je bio siromašan; preko poslušnosti poglavarima redovnik prihvaća volju Božju, a čistim čuva svoje tijelo poradi Kraljevstva Božjega, jer „tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama“ (1 Kor 6, 19).  To je dar kojega Gospodin šalje onima koji su spremni svoj život darovati i krenuti za Njim, onima koji su spremni životom odgovoriti na Ljubav. Gospodin izabire i zove, ali neki ne žele čuti Njegov zov. Nije se lako odazvati, skupiti hrabrosti i načiniti prvi korak, ali On je neumoran u pozivanju, tako da i danas imamo lijep broj redovnika i redovnica u svijetu.

I ti si svoj život odlučio na poseban način posvetiti Bogu, kroz svećenički poziv. Što je u tvom životu bilo odlučujuće da na taj poziv odgovoriš? U čemu je radost redovničkog života?

U mome životu nije bilo nekih prevelikih životnih preokreta i priča od kojih staje dah i koje obraćaju ljude. Ne znam, otkad znam za sebe išao sam na svetu misu i čak su me zadirkivali kao dječaka da ću biti fratar, što je mene tada strašno ljutilo, smetalo mi i govorio sam kako je to zadnje što želim biti u životu. Djecu uvijek više privlače piloti, doktori, glumci nego fatri i svećenici. Naravno, uvijek ima iznimki! Ali mislim da je u mome životu odlučujuće vrijeme bila srednja škola, gimnazija, točnije vrijeme koje sam proveo u Franjevačkoj mladeži - „FRAMI“. U te četiri godine Frama me puno promijenila, ali iako nisam bio u sjemeništu, već u gimnaziji i glupirao se i imao djevojku i živio normalno kao i svi moji vršnjaci nekako je uvijek On bio tu negdje uz mene. I kroz to vrijeme čak i nesvjesno sveti Franjo je sve dublje i dublje ulazio u moje srce i njegov način nasljedovanja Isusa Krista. Očito sam se zaljubio u Gospodina preko tog Asiškog sveca. Osvojio me Franjo svojom predanošću, originalnošću, svojim odnosom prema braći i stvorenjima, ali možda me najviše fascinirala njegova sloboda u Gospodinu, njegov slobodan duh kojeg ništa od ovoga svijeta nije moglo zarobiti jer je čitav pripadao Gospodinu. I želio sam biti poput njega te po njegovu primjeru slijediti Gospodina. U mojoj glavi tada je sve bilo zbrkano i nejasno, a opet jasno, u isto vrijeme hvatala me nesigurnost i neustrašivost. Znam da svi kažu kako se poziv ne može opisati i slažem se s tim, ne može se opisati jer nikad potpuno ne možeš srce „istresti“ na papir, ali nekako osjetiš da moraš tim putem, da je to Gospodin pripravio za tebe.

A u čemu je radost? Pa radost je u Gospodinu! I u zajedništvu. A sveti Franjo se pobrinuo da nikada ne uzmanjka braće koji će ti vratiti osmijeh na lice! :-)

Koliko su u tvom procesu formacije prisutne kušnje i kako se s njima boriš?

Dosta ljudi mi je reklo onako u šali kako nečastivi posebno voli kušati one koji se posvećuju Gospodinu, te kako posebne kušnje imaju mladi fratri, redovnici i redovnice u formaciji. Ne znam, kušnje su sastavni dio našega života koje učvršćuju naš odnos s Gospodinom. Naravno, nekada i popustimo pred njima, ali to nam je znak da trebamo još više prionuti uz Njega. Molitva je najučinkovitije oružje protiv kušnji, ali treba se i čuvati napasti, uvijek se nečim baviti i nešto raditi, jer kod nas kažu: „Zaposli se sam ili te će đava' zaposlit!“ :-) Mislim da se ne treba bojati kušnji i napasti, ta bit će ih cijeli život, već naučiti ih nadvladavati, a i ako padnemo ne posustajati i očajavati, već ustati i odlučno krenuti naprijed.

Svoje misli najbolje izražavaš kroz svoje pjesme od kojih su neke već bile i na Uskrsfestu i Framafestu. Koje su glavne teme tvojih pjesama i pišeš li ih s nekom posebnom nakanom?

A ne bih baš rekao da svoje misli najbolje izražavam pjesmama, ali eto tako izgleda. Pisati sam počeo nekad u gimnaziji, ne znam ni kako, a glazbu sam počeo skladati u 3. razredu gimnazije. A to pogotovo ne znam kako jer u obitelji nitko nije glazbeno obrazovan i nitko ništa ne svira, a ni ja nemam nijednog razreda glazbene škole. Ali uglavnom, od tada to nekako ide zajedno; i riječi i melodija. Rijetko pišem s nekom određenom nakanom, osim kada treba nešto skladati za svetu misu s mladima, a inače to nekako samo „iziđe“ iz mene, to su kao moje molitve, plod nečega što ne znam ni sam. U zadnjih par godina uglavnom pišem i tekst i glazbu, a ima ovako nekih „zapisa“ s lectio divine ili nekad ovako u letu nešto zapišem.

Katolička crkva po prvi puta u povijesti bilježi porast broja svećenika redovnika dok se s druge strane mnogo govori o krizi dijecezanskih zvanja. Što misliš da je razlog tome?

O tome sam baš razgovarao s jednim bratom neki dan i onako u šali smo zaključili: „Pa očito je ljepše bit' fratar!“ :-) Zezali smo se, naravno, a evo ne znam sada što bi mogao biti pravi razlog tome, jer može ih biti puno, a opet ne mora. Ima više različitih redova i svaki je poseban i jedinstven na svoj način. Pogotovo zatvoreni redovi gdje se molitvom puno toga može u svijetu izmijeniti. Neki se žele potpuno predati i posvetiti Gospodinu pa se vraćaju na same početke te žive kao što su živjeli sveci, utemeljitelji redova. Ali ono što mi prvo pada na pamet u smislu „fratar – dijecezanski svećenik“ je pojam redovničkog zajedništva. Zajednički život u samostanu s braćom i sestrama, sami pojam bratstvo mi zvuči nekako privlačnije od života jednog dijecezanskog svećenika. Ne bih volio da me se sada ovdje krivo shvati. U razgovoru s nekim dijecezanskim kandidatima, bogoslovima oni sami kažu kako će najvjerojatnije jednog dana biti negdje sami na župi. Ne mora sada to biti razlog, ali čini mi se da je u samostanu puno lakše i očuvati i ostvariti svoje zvanje, svi su oko tebe s istim ciljem tu došli, a i više je obiteljska atmosfera jer sestre kuhaju i pomažu braći koliko mogu, a tako i braća nastoje ne biti na teret jedan drugome te činiti život lakšim i ljepšim. Sad će neki opet reći kako fratri samo pričaju o hrani, tako da ne ću više o ovoj temi. Zajedništvo je prvo što mi je sada palo na pamet i evo neka tako i ostane. :-)

U današnjem svijetu konzumerizma, materijalizma i sebičnosti, koliko je mladima teško odgovoriti na poziv posvećenog života? Čega se potrebno odreći, a što se sve dobiva?

U današnje vrijeme se jako teško odlučiti za Gospodina i poziv, jer ako pogledamo malo oko sebe vidjet ćemo kako nas sve odvlači od Njega. Društvo i nije baš više tako kršćanski „raspoloženo“ i ne znam kamo to ide, daj Bože da iziđe na dobro. U buci svijeta se ponekad ne da razaznati što je glas, a što Glas, a nema se vremena stati i osluškivati, jer sve nas vuče naprijed. Ne znam ni koliko je i to popularno među mladima, ali mislim da to treba započeti u obitelji. Vjerujem da su i današnji roditelji zbunjeni što se tiče odgoja, znaju kako bi trebali odgajati djecu, a na televiziji opet slušaju i gledaju drugačije, tako da nije ni njima baš lagano. Ali može se, nije nemoguće. U svakom vremenu Gospodin poziva nekoga i svako vrijeme „iznese“ nekog svog junaka svetosti. Mlade treba poticati i informirati jer čini mi se da pomalo vlada opća nezainteresiranost, a to treba razbijati. Tu su idealne Franjevačka mladež Frama, te razne molitvene zajednice koje će ih poticati i približavati Gospodinu. Mi redovnici i redovnice odgovorni smo da svojim životima njima ujedno budemo i primjer i poticaj, a roditelji su odgovorni za kršćanski odgoj. Ali zna Bog vikati i glasnije i zasigurno može nadjačati gradske buke i gužve te tako može možda čak i neprimjetno posijati klicu poziva u mladenačka srca.

Autor: Elizabeta Mikulić

Objavljeno: 04. 02. 2012. u kategoriji Svjedočanstva