Razgovor s Monikom Orlić i Mateom Vidulić

El Camino – hodočastiti 800 kilometara

Pred nama je studentsko hodočašće u Mariju Bistricu. Možda ste koji puta odustali od hodočašća zbog lošeg vremena, umora ili možebitnih bolova i žuljeva. No onda kada se odvažite i odlučite na neko hodočašće, teško je opisati kakav je osjećaj doći na odredište nakon toliko provedenih sati hoda, nakon desetaka propješačenih kilometara. Nije to samo osjećaj umora, tu su i osjećaji ponosa, radosti i zahvalnosti. Nešto je posebno u tim hodočašćima, na tim stazama koje zahvaćaju čovjeka u cijelosti. Na hodočašću pobožnost postaje tjelesna, konkretna. Sv. Augustin kaže da smo na ovome svijetu svi mi hodočasnici, putnici, te je hodočašće tako zapravo odraz slike života. Studentice Monika Orlić i Matea Vidulić iz Malog Lošinja prošlog su ljeta propješačile čak 800 km do španjolskog svetišta sv. Jakova apostola, Santiago de Compostela. Zašto su se odlučile pješačiti stotinama kilometara kroz 40 dana, kako to da im je to ljeto bilo najbolje do sada u životu i zašto bi to hodočašće preporučile svakome kao izvrstan način kako provesti ljeto, pročitajte u ovotjednom razgovoru.

Kako je nastalo svetište Santiago de Compostela? 

Monika: U srednjem vijeku kršćani su hodočastili na tri sveta mjesta – u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostelu u španjolskoj pokrajini Galiciji. Predaja govori kako su Jakovljevi učenici prevezli mrtvo tijelo svog učitelja do Galicije, gdje je bio duhovno najaktivniji i tamo ga pokopali. Godine 813. pustinjak po imenu Pelayo boraveći na brdu Libradon svake noći uočava tajanstvena svjetla poput zvijezda iznad jednog nadgrobnog humka u polju. Od straha se nije usudio približiti humku. Onda mu se u snu obrati sam sveti Jakov, tražeći da se iskopa njegov grob. Pelayo prvo odluči da o neobičnim događajima izvijesti svog biskupa Teodomira. Potragom je pronađena mramorna grobnica, a u njoj zemni ostaci čovjeka odrubljene glave. Uskoro je, po odobrenju kralja, iznad groba podignuta velika bazilika i svetište Santiago de Compostela (Santo Iago de Campo Stelae - Sveti Jakov iz polja zvijezda). Glas o čudu brzo se proširio širom porobljene kršćanske Španjolske i šire, pa već od 840. godine ljudi iz cijele Europe počinju hodočastiti svetom Jakovu.

Mnogi ne znaju da je Camino na neki način i popularan u Španjolskoj, kroz godine se oblikovao u svojevrsnu turističku atrakciju i destinaciju. Kako izgleda put do svetišta?

Matea: Od početka 12. stoljeća ljudi u velikom broju hodočaste u Santiago. Uz putove do konačnog odredišta ljudi grade hospitale za prihvat hodočasnika, gostionice, poštanke postaje i mijenjačnice. U mjestima uz put iznikle su nove kapelice, crkve, samostani, utvrde, mostovi; danas umjetnički spomenici graditeljstva. Oko 200 tisuća ljudi godišnje hodi u Santiago de Compostelu dolazeći iz različitih polaznih točaka izvan Španjolske i u Španjolskoj. Sjeverna Španjolska upravo je Caminu podredila svoj turizam. Svakih 15-ak kilometara postavljena su jeftina prenoćišta za hodočasnike, organizirani su autobusi, a kažu da nema čega nema u trgovinama po putu (od svih mogućih lijekova za žuljeve do kuhanih jaja). Do Santiaga vodi nekoliko ruta, ali najpoznatija je ona koja kreće iz francuskog mjesta Saint Jean Pied de Port, dugačka 800 kilometara. Upravo tom rutom smo i mi odlučile krenuti 23. srpnja 2012.

Kako ste se odlučile za tako dugo i zahtjevno hodočašće?

Matea: Na dan primanja sakramenta svete potvrde, navečer prije spavanja, listala sam novi broj Rheme. U njemu sam, pod naslovom Ususret ljetu, pronašla reportažu o Caminu kao prijedlog za provođenje ljetnih praznika. Cijela priča vezana uz hodočašće sv. Jakovu mi se jako svidjela, tim više što sam krštena na blagdan sv. Jakova i volim tog (svog) sveca, a zbilja mi se svidio taj način putovanja ljudskom brzinom, hodanjem. Već sljedećeg jutra s mamom sam podijelila svoje oduševljenje i pao je dogovor da na Camino krenem po završetku srednje škole. Želja se počela konkretizirati na putovanju na Svjetski susret mladih u Madridu kad nam je jedna od točaka puta bio upravo Santiago de Compostela. Slučajnost?! Svetu misu u katedrali sv. Jakova tog je dana predvodio naš povjerenik vlč. Saša Ilijić (koji je i sam kao bogoslov prošao jednu dionicu Camina!) te je učinio jednu lijepu gestu; prije prinosa darova svi smo dolazili do naših svećenika, izrekli svoju nakanu za koju bi se svećenik pomolio i blagoslovio nas polaganjem ruku. Moja je nakana bila da se, po zagovoru sv. Jakova, sljedećeg ljeta vratim u Santiago.

No ipak, zašto Camino? Koji je smisao tako dugog i napornog hodočašća?

Matea: Često nas to pitaju. Andrej Bader, autor hrvatskog hodočasničkog vodiča “Santiago de Compostela”, je ovako odgovorio: “Smisao morate naći sami, morate osjetiti da vas Camino zove. Mogu vam odgovoriti samo zašto sam ja otišao. Zato što je to najveći izazov i posljednja velika avantura našeg starog kontinenta. Izazov vjere. Vjere u sebe. Vjere u Boga.” Mi smo se odazvale Caminu i odvažile na taj izazov.

Monika: Jedno je sigurno, a to je da se u životu rijetko može dobiti prilika da si mjesec dana slobodan od svakodnevnih briga i životne rutine, kada se možeš posvetiti samo sebi, svojim mislima i razgovoru s Bogom. Čar Camina je upravo u tome. Daje ti priliku za promišljanje, analiziranje upoznavanje, molitvu, prilagođavanje i snalaženje. Tijek cijelog jednog života može se pronaći u Caminu. Za Camino osjetiš poziv, baš kao i na život u punini.

Kako su izgledale pripreme za stotine kilometara hoda koje ste propješačile?

Matea: Po povratku iz Madrida sve je krenulo. Moja prijateljica i studentica geografije Monika Orlić u isto se vrijeme vratila iz Zambije gdje je bila na ekspediciji sa svojim kolegama s fakulteta. Upravo je ona, od svih ljudi kojima sam predložila, pokazivala najveći interes za Camino pa smo se nekako spontano počele dogovarati i planirati naše ovogodišnje hodočašće. Kupile smo avionske karte, povezale se s ljudima koji su već prošli Camino, svladale svu moguću literaturu, doznale detalje, nabijale kondiciju, razgazile cipele. Camino nam je došao u trenucima kad su nam životi uistinu na prekretnicama: ja sam završila srednju školu i upisala fakultet, a ona je prošlo ljeto završila preddiplomski studij.

Kako je izgledao jedan hodočasnički dan?

Monika: Dan na Caminu počinje oko 5:30 ujutro. Iako možda leđa i noge bole od prethodnog dana, hoda se. Ljudi šepaju, muku muče sa žuljevima, ali nitko se ne buni i nitko ne gunđa. Nakon prijeđenih prvih pet do sedam kilometara, stajemo na prvu pauzu, doručkujemo i odmorimo se. U svagdanjem životu često nemamo vremena stati i razmisliti, a i kad imamo taj trenutak tišine, obično palimo televizor ili uzimamo nešto za čitanje. Kad hodamo, imamo cijeli dan i cestu pred sobom, sjajnu mogućnost za razgovor s bližnjim, samim sobom i Bogom. Nepisano je pravilo da se svi peregrinosi međusobno pozdravljaju s “Buen Camino!” čime jedni drugima zaželimo dobar put. Popodne bismo stigle na naše prenočište. Oko 18 – 19 sati opet je sve živo. Šetnja, razgledavanje, sveta Misa u mjesnoj crkvi ili katedrali, susreti u zajednicama, blagoslovi hodočasnika…

Niste se bojale da ćete se izgubiti negdje na tom putu od 800 km?

Monika: Za praćenje staze nisu potrebni dodatni vodiči, GPS-uređaji, pametni telefoni i tome slični aparatići. Svako toliko na kamenu, tabli ili zidu nalazi se žuta strelica, prepoznatljivi simbol i najbolji usmjeravatelj na Caminu. Strelice i oznake s udaljenostima određenog dijela puta od Santiaga de Compostele postavljaju i održavaju udruge prijatelja Camina koje postoje u gotovo svakom većem gradu Španjolske kroz koji prolazi put sv. Jakova. Strelice su postavljene tako da kad dođemo i uđemo u neki grad, obavezno prođemo uz sve njegove znamenitosti, katedralu, župnu crkvu. 

Odlučuju li se ljudi za Camino isključivo zbog religioznih razloga te može li se Caminu pripisati značenje duhovnih vježbi?

Matea: Već na samom početku bilo nam je jasno da ljudi kreću na Camino zbog različitih razloga. Najčešće su ti razlozi turizam (“Hodam, razgledavam i upoznajem Španjolsku za sitne novce.” – Las, Njemačka) i avanturizam (“Htjela sam sebi i drugima dokazati da ja to uistinu mogu, za mene je ovo izazov.” – Maya, Danska). U početku nam je uistinu nedostajala duhovna dimenzija hodočašća. Naime, puno nas je hodalo i svaki bi dan popunili kapacitet prenoćišta, ali ne i crkve. Na večernjim misama za hodočasnike znalo bi nas se naći svega desetak. Ulazi u katedrale se plaćaju, crkve su u službi muzeja, krunice pred misu se puštaju s CD-a, a u molitvama vjernika vapi se za obraćenje mladih koje smo tako rijetko susretale na misama.

Kako ste ipak pronašle način da doživite Camino ponajprije kroz duhovnu prizmu?

Matea: Bilo je zbilja lijepih molitvi, susreta, nagovora i svetih misa koje su nas svakodnevno krijepile i jačale. Jedna od misa koju ćemo pamtiti bila je ona za blagdan sv. Lovre u Triacasteli. Budući da smo taj dan svi puno hodali, župnik nam je predložio da cijelu misu prosjedimo, a nakon evanđelja o dvojici braće na putu u Emaus, propovijed se sastojala od jedne jedine rečenice: „A o čemu vi, hodočasnici, raspravljate među sobom?“. Svakako ćemo pamtiti kad smo pred kraj hodočašća, sjele i odmorile u mjestu Melide. Odjednom se pojavila jedna časna sestra s najvećim osmijehom na licu. Shvativši da pričamo i talijanski, sjela je i porazgovarala s nama. Sestra Mariuccia je primijetila kako hodočasnici što su bliže Santiagu de Composteli, to više jurcaju za pečatima kojima će ispuniti svoj credencial (hodočasničku putovnicu): „Svi smo mi na jednom velikom Caminu do Boga s našim osobnim putovnicama i onim važnijim pečatima; sakramentima i dobrim djelima… Te pečate treba skupljati!“.

Kako ste se osjećale kada ste napokon došle do svetišta?

Monika: Došavši ondje, muke i kušnje su zaboravljene, ostaju samo lijepe uspomene baš kako i priliči krilatici Camina: Sin dolor no hay gloria. El dolor es algo temporal, la gloria es para siempre. (Bez muke nema slave. Muka je nešto prolazno, slava je zauvijek.) Sveti Augustin je rekao da se vjernici vjerom jačaju, a sveti Jakov da je vjera bez djela mrtva. S jasnim ciljem i iz vjerskih razloga, hodale smo i molile. Hodočastiti znači moliti cijelim tijelom, a žrtva nije teška kad je vjera jaka. 

Mnoge šokirate kada kažete da ćete ponovno na Camino! Kako to?

Matea: Tko ga jednom prođe, vraća mu se. Jedno je sigurno, ako Bog da, sljedeći put na Camino idemo sa zaručnicima, budućim supruzima. Kad nam naši prijatelji pričaju o zajedničkom životu prije braka, samo se nasmijemo i pomislimo – puste priče, odite na Camino pa se onda vjenčajte. Na Caminu se vidite u svim mogućim izdanjima (bez šminke, raščupani, krmeljavi, znojni) i raspoloženjima (sretni, veseli, nasmijani, umorni, tužni, zabrinuti, nemoćni, bijesni), imate vremena o svemu porazgovarati, učite se kućanskim poslovima (kuhanje, pranje odjeće), baratate financijama i donosite zajedničke odluke. Ako to nije prava vježba za kasniji brak, ne znamo što jest.

Autor: Natalija Bačić

Objavljeno: 04. 05. 2013. u kategoriji Svjedočanstva