Bože, sigurno je srce moje!

Nalazimo se u tjednu molitve za duhovna zvanja, a na Četvrtu vazmenu nedjelju, koja je pred nama, proslavit ćemo Nedjelju Dobroga pastira koja se već pedeset godina slavi kao Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Što to znači za tebe, za nas? Moliš li za duhovna zvanja? Moliš li za svog župnika? Papa Pavao VI. tijekom Koncila je ustanovio taj Dan složne molitve Bogu Ocu da nastavi slati radnike za svoju Crkvu. Ovogodišnja tema 50. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja je „ZVANJE – znak nade utemeljene na vjeri“. Da je tomu uistinu tako, svojim primjerom svjedoči i mladi đakon Josip Mudronja. Rođen je 1989. u Zagrebu, gdje je odgojen u pobožnoj katoličkoj obitelji kao najmlađi od sedmero djece. Od najranijih dana pokazuje svoju privrženost Crkvi ministrirajući u svojoj župi sv. Nikole Tavelića na zagrebačkoj Kustošiji. Nakon završene osnovne škole promišlja o tome da pođe u sjemenište, no ipak upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju kao vanjski đak. Završivši gimnaziju i prvu godinu kao student laik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, stupio je u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Za đakona je zaređen 29. rujna 2012., a danas je na službi u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije. Njegova je skromnost, poniznost i jednostavnost gotovo opipljiva, a to su vrlo brzo prepoznali župljani i ostali vjernici dekanata. Teško je ostati ravnodušan na njegove propovijedi i kateheze, teško je ne promišljati o njegovim riječima nakon što su izgovorene. Njemu svojstvenim pristupom  blagosti naprosto „tjera“ na razmišljanje o evanđelju i Isusovim riječima. Davno sam negdje čula kako Bog odabire samo najbolje, a to se jasno očituje i u liku Njegovog poniznog sluge, đakonu Josipu.

Josipe, mnogi ne razumiju važnost svećeničkog poziva. Kako bi objasnio što je svećeništvo?

Jedan od mojih najdražih svetaca jest upravo sv. Ivan Marija Vianney, poznatijikao župnik Arški. On je ujedno i zaštitnik svih župnika. Na ovo pitanje odgovorit ću upravo citirajući mog dragog sveca, a on je o svećeništvu govorio ovako: „Svećeništvo je ljubav Isusova srca. Bez sakramenta svetog svećeničkog reda ne bismo mi među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj koji ga s neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? – Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki svetog krsta od istočnog grijeha očistio i s posvetnom milošću ukrasio? – Svećenik. Tko hrani dušu s nebeskim kruhom da joj na njezinom hodočasničkom putu dade snagu i jakost? – Svećenik. Tko pripravlja vašu dušu za pristup pred Božju sudačku stolicu? – Svećenik. I tko pokojnu dušu s molitvama i blagoslovima Crkve prati sve do iza groba? – Svećenik. Od rođenja do smrti – uvijek i uvijek svećenik! Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više niti misne žrtve, a gdje nema misne žrtve propada religija. Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijelitiposljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas.“ (Iz spisa sv. Arškog Župnika) 

Kako si ti i kada prepoznao Božji poziv i odlučio odgovoriti na njega?

Kao što i tema ovogodišnjeg dana molitve za duhovna zvanja kaže, zvanje je znak nade utemeljene na vjeri. U oblikovanju moje vjere, a kasnije i prepoznavanja poziva, sigurno da je upravo moja obitelj i okolina imala veliku ulogu. Odgojen sam u katoličkoj obitelji kao najmlađi od trojice sinova, uz još četiri sestre. Rano sam počeo ministrirati i promišljati o Crkvi kao o svom drugom domu. Poziv u mom slučaju nije neki nagli preokret, već je Božji plan bio takav da sam uvijek bio vođen Njegovom prisutnošću. Nakon što sam završio prvu godinu teologije kao student laik, ljeto sam proveo neplanirano pomažući mjesnom župniku na otoku Prviću. On mi je nagovijestio kako bih ja mogao ići „u svećenike“, premda sam i sam nakon osnovne škole razmišljao o tome da pođem u sjemenište. Nakon ljeta sam na jednoj svetoj misi, 2. rujna 2008., malo nakon pretvorbe, osjetio jasan Božji poziv. Tako sam već krajem rujna predao papire i postao bogoslov.

Kako si bio siguran da je to „taj“ poziv? Koji su ti događaji ili znakovi odavali da je to poziv svećenstva?

Prvenstveno molitva. Znao sam probdjeti noć moleći i tražeći potvrdu da je moja odluka ispravna. S jedne strane, glas Božjeg poziva je bio toliko jasan i snažan, a s druge strane je bila prisutna sumnja i bezbroj pitanja od kojih je najveće bilo ono – O Bože, zar si stvarno pozvao mene? Tako sam jednom moleći nasumce otvorio časoslov i tamo je stajao odgovor: „Moje je srce sigurno, Bože, sigurno je srce moje!“ (Ps 108). Kada sam ponovno stao preispitivati svoju odluku, opet sam nasumce otvorio časoslov, a tamo je stajala poruka da je moje srce sigurno u poziv. Papa emeritus Benedikt XVI. je rekao kako je svećenički poziv za svijet najzanimljivija i najpotrebnija avantura. Tako je u jesen 2008. godine počela i moja avantura. 

Kako je tvoja okolina prihvatila tvoju odluku?

Rujan 2008. proveo sam u tišini i molitvi sve dok nisam bio potpuno siguran u svoju odluku. Razgovarao sam sa starijom sestrom i ona me hrabrila na tom putu, no drugim članovima obitelji nisam ništa govorio gotovo do zadnjeg trenutka. Kada sam već trebao pakirati stvari za Bogosloviju, priopćio sam svoju odluku obitelji. Bili su sretni i radosni. Posebno oduševljena bila je moja majka koja je tri dana prije no što sam im rekao da želim postati svećenik, molila pred grobom našeg bl. Alojzija Stepinca neka jedan od trojice njenih sinova postane svećenikom. Neki su me već i u srednjoj školi nazivali „popom“ tako da je mojoj okolini bilo samo pitanje vremena kada će moja odluka sazrijeti.

Josipe, kako si proveo dane u bogosloviji? Kako si se pripremao za svećenički poziv?

Bogoslovija je formacija za svećenstvo. Ondje se bogoslovi pripremaju za ono što slijedi i zbog toga to pripremno razdoblje treba shvatiti ozbiljno i odgovorno. Od neizmjerne je važnosti svakodnevna kontemplacija i klanjanje pred Presvetim. Temeljna prednost Bogoslovije je naglasak na duhovnom životu i duhovnom rastu svakog od nas. Duhovnost je temelj svakog ljudskog napretka. Zato, ako pojedinac izgradi svoju duhovnost kao temelj, sva ostala nadogradnja pada na plodno tlo. A upravo je Bogoslovija pravo mjesto gdje svatko može iz dana u dan duhovno rasti i napredovati. Posebno me veselilo pjevanje i sviranje gitare u Bogoslovskom bendu jer pjesma „Sad te prepoznajem uskrsli Isuse“, s kojom su nastupili 2007. na Uskrsfestu, ima posebno vrijedno značenje na mom putu odluke.

Danas si đakon u velikogoričkoj župi Navještenja BDM. Mlade si osvojio svojim propovijedanjem i jednostavnošću. Kakvi su tvoji dojmovi?

Uvijek govorim da, ako je propovijed bila dobra – onda je Božja i Bogu hvala! Njemu pripisujem sve zasluge i zato Mu hvala! Sretan sam što sam došao u ovu živu zajednicu. To je ono što sam čekao i za što sam se pripremao. Vlč. Vlado Razum i kapelan vlč. Marko Vuković moji su pastiri i svojim me savjetima i razgovorima upućuju i upoznaju sa župom. Drago mi je što sam došao upravo ovdje jer je Velika Gorica mjesto gdje su ljudi mnogo bliži i otvoreniji jedni drugima u odnosu na mnogo veći i urbaniji Zagreb. Sviđa mi se raditi s ljudima i volim svoju službu.

U lipnju će biti tvoje svećeničko ređenje. Kakav je osjećaj biti korak od ređenja? 

Trenutno sam u fazi posljednjih priprema, sada se spremam za svećenički ispit koji moram položiti, a naravno da je molitva moja najveća priprava. Osjećaji su pomiješani, najviše je radosti i uzbuđenja, ali i osjećaji ozbiljnosti i odgovornosti koji su potrebni za taj poziv. Osjećam se spremno i radujem se tome danu, a još više onome što slijedi nakon toga – svećeničkoj službi.

Josipe, zašto tjedan molitve za duhovna zvanja? Koje je značenje toga tjedna i Nedjelje Dobroga pastira?

Ti dani nas pozivaju na skrb za nova duhovna zvanja i potiču nas na veću zauzetost oko promicanja pastorala zvanja. Ljudi trebaju Boga, ali Bog želi i treba ljude. Također, nalazimo se u Godini vjere što nas osobito potiče da životom svjedočimo svoju vjeru. Svećenici su pastiri duša, a bez takvih pastira svijet je izložen velikim opasnostima. Zato je potrebno moliti za duhovna zvanja, jer kako kaže evanđelist Luka – žetve je mnogo, ali radnika je malo. Potrebno je moliti i za bogoslove, đakone, ali i za svećenike, biskupe te papu. Mi smo Božje oruđe te nam je itekako potrebna molitva kako bismo mogli biti postojani i uvijek zauzeti u službi za bližnjega, osluškujući Božji glas na tom putu.

Molitva bl. Ivana Pavla II. za duhovna zvanja

Gospodine Isuse, Dobri pastiru, koji si darovao svoj život da bi svi imali život, podaj i nama, vjerničkoj zajednici prisutnoj po cijelom svijetu, puninu toga života i daj da postanemo sposobni svjedočiti ga i drugima ga naviještati. Gospodine Isuse, podaj puninu svoga života svim osobama koje su posvećene tebi, posvećene službi Crkve. Nek budu radosne u svom darivanju, neumorne u svom služenju, velikodušne u svojoj žrtvi, i neka njihov primjer otvara druga srca da poslušaju i slijede tvoj poziv. Gospodine Isuse, podaj puninu svoga života kršćanskim obiteljima da budu žarke u vjeri u crkvenom služenju te da tako pospješuju nastanak i razvoj novih posvećenih zvanja. Gospodine Isuse, podaj puninu svoga života svim ljudima, osobito mladićima i djevojkama koje pozivaš u svoju službu. Prosvijetli ih kod izbora, podrži ih u vjernosti, učini ih hrabrima i spremnima darovati svoj život po tvom primjeru da bi drugi imali život.