Razgovor s Krešimirom Babićem, Marijinim hodočasnikom

Pješice od Zagreba do Fatime

Pješice od Zagreba do Fatime

U svijetu se sve više mladih ljudi odlučuje za „backpaking“ putovanja. S ruksakom na leđima kreću u daleke destinacije, najčešće tražeći avanturu i zabavu. Krešimir, ministrant iz Župe Presvetog Trojstva u Prečkom, s ruksakom na leđima uputio se u posebnu avanturu, avanturu ustrajnosti, vjere i slavljenja Marije. Saznajte o kakvoj je avanturi riječ. 

Krešimire, pripremaš se pješice hodočastiti iz Zagreba do Fatime. Koliko je kilometara ispred tebe i kroz koja sve mjesta planiraš proći?

Krećem iz Zagreba do Trsata, proći ću kroz Sloveniju, a zatim ću u Italiji najprije hodočastiti u Padovu i preko Bologne doći do Asiza kako bih posjetio grob sv. Franje i sv. Klare. Nakon toga planiram krenuti prema Rimu, a onda zapadnom stranom obale Italije preko Genove do San Rema, pa bih se preko Nice i Monte Carla spustio u Nimes sve do Lourdesa. Iz Lourdesa bih krenuo prema Bajonu i išao bih prema svetištu sv. Loyole i onda preko Baskije krenuo do Avile pa sve do granice Španjolske i Portugala odakle imam oko četiristo kilometara do Fatime. Ugrubo, ovaj put je dug oko 4300 kilometara.

Zašto si baš odabrao te gradove? Ima li to neku dublju poruku? Zašto Rim, Padova, Asiz, Lourdes...?

Osim što je Rim Vječni grad i što svi putovi vode do njega, pa i ovaj moj, tamo prebiva poglavar Katoličke Crkve. Želio bih doći do apostola, sv. Petra i Pavla koji su moje trajno nadahnuće po svojim poslanicama, ali i životu kakvim su živjeli poradi Krista. Častim Gospu, ali Gospa je tijesno povezana s Kristom, kao Bogorodica i Majka, i život provela sa samim apostolima tako da je ona ovdje opet moj saveznik i pomoćnica na koju se oslanjam dok hodam kao što su to činili i Isusovi učenici. U mnogim drugim gradovima planiram posjetiti i mnoge svetce koji su nasljedovali Krista. To bi bila poveznica. Znači, Petar Stijena, Gospa, svetci, apostoli – svi su oni Kristovi koji je Glava Crkve kojoj i sam pripadam.

Hodočašće u Fatimu nije tvoje prvo hodočašće u neko marijansko svetište, zar ne? Gdje si ranije hodočastio?

Išlo je to nekako spontano. Prvo hodočašće je bilo od Imotskog do Međugorja tijekom jednog ljetovanja kod prijatelja. Drugo je bilo od Zagreba do Međugorja (500 kilometara), a zadnje kroz cijelu Hrvatsku: od Aljmaša preko Ludbrega, Marije Bistrice, Trsata, Sinja pa sve do Međugorja.

Kako si se odlučio na tako dalek put? Što te motiviralo da kreneš prema toliko udaljenim svetištima? To nije uobičajeno za jednog prosječnog, posebice mladog hodočasnika.

Sjećam se živo jedne rečenice iz Matejevog evanđelja koja me jako pogodila prije nego sam odlučio krenuti na svoje prvo hodočašće: „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac“. Pitao sam se kako se to Otac brine za nas. Lako je biti ondje gdje je sve poznato ili barem izgleda sigurno. Htio sam na neki način iskušati svoju vjeru, staviti svoje povjerenje u Očeve ruke koji sve vodi, htio sam okusiti tu Njegovu skrb, doživjeti je kroz izazov nepredvidljivosti putovanja i uvidjeti što to On čini kada mi ne možemo učiniti ništa. Vjerovao sam da Božja milost mora doći do izražaja i Njegova briga za mene kad ne budem znao gdje ću spavati, što ću jesti, kad se budem bojao i slično. Htio sam iskusiti ljepotu Providnosti i Njegove ljubavi.

Koliko je jedno takvo putovanje duhovni izazov? Preobražava li se čovjek kroz taj hod?

Duhovni preporod je nužan svakom čovjeku, pogotovo kršćaninu koji ne bi smio obljutaviti pored tolikog i takvog Boga – Isusa Krista koji se za nas dao razapeti, umrijeti i uskrsnuti kako bismo mi živjeli od te divne žrtve i po njoj mu bivali sve bliži. Dok hodam, preispitujem svoj život, nastojim proći kroz sve ono što pamtim o sebi, kako sam živio, što sam mislio, osjećao, propustio i kako to živim danas, živim li po Božjoj Riječi, koliko sam vjeran ili nevjeran... Također, prepuštam Duhu Svetom da mi otkriva moje zablude, da me odgaja, podučava i usmjerava. Da, osobno mogu posvjedočiti da se čovjek mijenja kada dopušta Bogu da uđe u njegovu nutrinu i da mu govori. Nastojim puno slušati, a malo govoriti.

Kako se pripremaš za hodočašće? Treniraš li posebno kako bi fizički mogao izdržati ono što te čeka na putu?

Iskreno, ne toliko kondicijski koliko psihološki i molitveno. Uvijek sebe vidim na cilju, a ono što će se događati između starta i cilja ne mogu do kraja spoznati pa se trudim iz dana u dan činiti ono što mogu i vjerovati da je svaki cilj dostižan kad ga povjeriš Bogu. Postoji strah, postoji strepnja, nesigurnost, ali snagu imam u sakramentima, molitvi i vjeri koja premošćuje svu moju ograničenost koje sam duboko svjestan.

Kako si na prijašnjim hodočašćima organizirao plan dnevnog hodanja, spavanja i prehrane?

Neki prosjek koji bih propješačio je oko 35 kilometara dnevno, što znači nekih sedam sati čistog hoda. Što se tiče hrane, imao sam nešto malo novca, ali to sam brzo potrošio. Ljudi koje sam susretao na tom putu su me često ugostili i pružali hranu i smještaj. Vjerujem da je to draga Gospa izmolila za mene. Samo sam dva ili tri puta spavao vani na otvorenom, sve ostalo su mi pružili dobri ljudi na putu.

Što ti zapravo tražiš i što očekuješ od svog hodanja? Koliko očekuješ od sebe, koliko od Boga?

Tražim onu pravu, istinsku slobodu kakvu nam dragi Bog daje i jedini je može dati. Još uvijek ne osjećam da sam otrgnut od svojih navezanosti, kalkulacija, loših kompromisa, bolesnih ljudskih obzira... To je možda neka najdublja čežnja u mom srcu, da uistinu budem slobodan i natopljen Božjom ljubavlju. Želim zapravo sigurnost koja je u Bogu, u Kristu koji je hodao ovom zemljom kao što i ja danas hodam. Želim ga susresti u sebi i u drugima.

Jesi ikada poželio odustati od hodanja? Zapravo, jesi li ikada posustao, pomislio da nema smisla ići dalje ili da jednostavno ne možeš više?

Kušnji nikad ne nedostaje. I dobre su kušnje i potrebne su. Bez njih nema prave preobrazbe. Put treba podnijeti i fizički i psihički. Međutim, najteže su duhovne kušnje. U njima se čovjek teže snalazi. Doduše, ne mogu ih razdvojiti, one su uvijek povezane, samo što je neka od njih intenzivnija u tom trenutku. Naučio sam da mnogo mogu postići žarkom i ustrajnom molitvom, pogotovo molitvom krunice. Jedan dio se isplače, jedan dio se pretrpi, a onaj najvažniji se izmoli. Onaj tko ne zna kako nešto premostiti trebao bi moliti krunicu. U njoj je snaga i mir, radost i povjerenje da će sve biti dobro. I bude dobro. Bolje nego što čovjek može zamisliti. Možda će zvučati čudno, ali najljepši trenutci hodočašća su mi bili kad sam bio gladan i žedan, kad sam bio umoran, mokar ili iscrpljen od vrućine jer sam tada najviše osjećao Božju prisutnost.

Postoji li događaj s tvojih putovanja koji ti se posebno urezao u sjećanje?

Jednom prilikom sam mislio da sam skrenuo s pravog puta, nisam znao gdje se točno nalazim. Obuzeo me strah i panika. Nigdje nije bilo ničega, nikoga nisam susretao kilometrima. U tom trenutku sam htio stopirati, a onda sam ipak odlučio nastaviti hodati. Rekao sam da ću hodati sat vremena u potpunom povjerenju i da ću odbaciti od sebe svaku sumnju. Polako sam se sabrao, a onda sam nakon pet kilometara ustrajnog hoda i šutnje naišao na osobu koju sam htio pitati je li to pravi smjer. U tom trenutku sam ugledao i prometni znak na kojem je pisalo da je to put za Ludbreg.

P.S. Krešimir je već krenuo na put. Trenutno se nalazi  u Palenciji (središnja Španjolska) i hoda prema Valladolidu. Evo što je Krešimir rekao kad je stigao u Rim:

„Najveća promjena nakon 'izgubljenosti' na putu je ta što više nisam u strahu kada se nađem na nepoznatom terenu; kao i u životu kada se nađeš na križanju i ne znaš kamo ćeš. Svako novo odbijanje za smještaj, hranu i slično, puno lakše podnosim. Pokazalo se bezbroj puta, ako ti čovjek zatvori neka vrata, Marija ti otvara druga, daleko bolja od onih vrata koja ti je zatvorio čovjek. Shvatio sam koliko je zamorno i glupo tražiti, moliti Gospu samo za smještaj, hranu ili tuširanje. Treba moliti komadić njezina Srca, njena duha koji je posjedovala kako bismo s time i u tome mogli živjeti za vječnost.“

A evo što je rekao kad je došao u Lourdes:

„Zamisli sliku – tvoja se barka potapa, a ti iz nje izbacuješ more svojom snagom i činiš sve da ju održiš na površini. Barka se i dalje ispunjava morem i još dođe netko tko te pritišće prema dnu mora, a Krist stoji pored tebe i tvoje barke i čeka da mu jednostavno kažeš:“Uđi i pomozi mi!“ Dok ne shvatimo da ne možemo ništa, ali baš ništa bez Njega, naša će se barka i dalje potapati i tonuti prema dnu – sve dok Ga ne pozovemo i priznamo da smo slabi jer uistinu to bez Njega i jesmo. A Marija nije ravnodušna na naše patnje i poteškoće kroz koje prolazimo. Ona uistinu razumije sve, ali baš sve što prolazimo i suosjeća s nama. Kao što je svoga Sina gledala i osjećala Njegovu patnju, bol i zapuštenost, tako naša Marija osjeća, pati, plače s nama, ali nas i čvrsto zagovara pred Bogom. Ona je Nositeljica Presvetog Trojstva, Njoj je sve moguće...“

Autor: Slavica Mustapić

Objavljeno: 11. 12. 2015. u kategoriji Svjedočanstva