Stvarnost slavlja Božića kao da nam ubrzo izmiče iz ruku. Dojam je to koji ostavljaju otvoreni darovi, neispavanost nakon božićne polnoćke, mnogobrojne (ne)uzvraćene SMS poruke na mobitelu, (ne)objavljeni statusi na Facebooku, ispjevane božićne pjesme… No, jednako nam se može činiti da se isto događa i u liturgijskom slavlju Crkve koja odmah nakon svetkovine Gospodnjega rođenja stavlja pred svoju zajednicu vjere slavlje sv. Stjepana, prvomučenika. Opravdano se stoga pitamo što to povezuje Božić i svetog Stjepana te koju nam poruku želi uputiti Crkva približavajući ta dva spomena - jedno rođenja, a drugo smrti.

Stjepan i otvorena nebesa

Da bismo bolje proniknuli lik samog sv. Stjepana, potrebno je zaviriti u biblijski izvještaj o njegovu životu koji nam donosi Služba riječi današnjega dana. Naime, iz teksta (Dj 6,8-10; 7,54-60) se dade zaključiti kako je Stjepan milošću Duha činio velika čudesa i znamenja u narodu. Čudesa i znamenja koje je činio Stjepan upućuju na zbilju koja nadilazi i njegov život. Stjepan jasno, u svojem velikom govoru optužiteljima na njihove prigovore (usp. Dj 7,1-53), upućuje na Boga kao onoga koji je glavni pokretač njegova života i koji u njemu izvodi velika djela. Nije Stjepan taj koji čini velika čudesa i znamenja, nego Bog. To biva jasno i iz same riječi »znamenja«. Znamen ima ulogu simbola koji upućuje na nešto što njega samoga nadilazi, a postoji u stvarnosti. Stjepan čineći znamenja, svojim životom upućuje na Boga te postaje time živom kritikom društvu i vremenu u kojem se nalazi. U potpunosti postojan u svojim stavovima koji proizlaze iz življenja Evanđelja, Stjepan pronalazi sigurnost svojeg života, osobito vidljivog u praštanju. Upravo praštanje mučiteljima karakterizira Stjepana i njegovu svijest darovanog Evanđelja koje želi biti življeno.

No, prije samoga praštanja važno je uočiti događaj koji bilježi autor Djela apostolskih, a to je Stjepanovo viđenje otvorenih nebesa i Isusa gdje stoji zdesna Bogu (Dj 7,55-56). U tom Stjepanovu gledanju otvorenih nebesa jasno se uočava dar Božića. Naime, upravo kroz otajstvo utjelovljenja Boga, u daru Kristova učovječenja, prepoznajemo čin otvaranja nebesa. Starozavjetni prorok Izaija to će izraziti riječima čežnje: »Rosite nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću« (Iz 45,8a). Otvaranje nebesa, očito u daru Krista, postaje zalogom našeg nebeskog života. U Kristovu životu s Ocem u Duhu i naš je život, budući da »Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu« (Iv 1,14). Vidjeti Božju slavu znači biti dionikom njegova života, postati svjestan dara u Kristu primljena po krštenju. Stjepan je postao svjestan tog dara ne samo gledajući otvorena nebesa, nego upoznajući Krista po zajednici vjernika njegova vremena koja je bila znamenom kraljevstva i života koji ne prolazi. Otvoreno nebo tako postaje zajednica Kristovih učenika u kojima se najsnažnije osjeća prisutnost Kristova djela otkupljenja i pružanja dara spasenja. Živeći u Crkvi postajemo znakom otvorenog neba za sve.

Praštanje - prostor zajedništva Boga i čovjeka

tekst.png

Upravo je stoga potrebno donositi plodove tog Božjeg zahvata u naše živote. Kod Stjepana je taj znak itekako vidljiv. U bezizlaznoj situaciji nasilnog oduzimanja života, Stjepan je spreman oprostiti onima koji su mu njegov život spremni oduzeti. Praštanje je uvijek vođeno ljubavlju. Ovdje je ta ljubav pokrenuta Stjepanovom sviješću da je on znak otvorenog neba. Praštanje tako postaje prostorom zajedništva Boga i čovjeka. No, praštanje postaje istinskom stvarnošću tek po poznavanju Krista i njegova djela spasenja koje je učinio za nas. Odatle Stjepanu snaga i moć jer »onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja« (Iv 1,12) spremna oprostiti i napad na vlastiti život.

Mi možda danas i nismo u opasnosti izgubiti vlastiti život od neprijatelja, ali zar ga često i sami ne ubijamo svojim stavovima koji su zatvoreni praštanju? Svojim životnim stavovima, odabirom svojega društva i kvalitetom odnosa u njemu, svojim izričajem u svakodnevnom druženju s bliskim i voljenim osobama mi odabiremo put (ne)prihvaćanja Krista i njegova spasenjskog dara – praštanja. Pozvani smo po daru praštanja biti slikom otvorenih nebesa, koje je Krist po otajstvu utjelovljenja koje slavimo u Božiću otvorio, baš onako kako je to svojim životom pokazao sv. Stjepan. Stoga, u blagdanu sv. Stjepana, kojeg nam Crkva stavlja po Božiću, nije zanijekano otajstvo Božića i njegovo slavlje, nego baš naprotiv, ono je u Stjepanu prvomučeniku konkretizirano. Stjepan (p)ostaje slikom Krista koji je došao na svijet da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10). Živjeti poput Stjepana u daru otvorenih nebesa znači hoditi u novosti života kojeg započesmo na krštenju. Taj put je još uvijek pred nama, a na nama je da odlučimo o veličini naših koraka i brzini našeg hoda.

  • Živjeti prema primjeru svetog Stjepana
Blagdan svetog Stjepana, prvomučenika
Živjeti prema primjeru svetog Stjepana

Stvarnost slavlja Božića kao da nam ubrzo izmiče iz ruku. Dojam je to koji ostavljaju otvoreni darovi, neispavanost nakon božićne polnoćke, mnogobrojne (ne)uzvraćene SMS poruke na mobitelu, (ne)objavljeni statusi na Facebooku, ispjevane božićne pjesme… No, jednako nam se može činiti da se isto događa i u liturgijskom slavlju Crkve koja odmah nakon svetkovine Gospodnjega rođenja stavlja pred svoju zajednicu vjere slavlje sv. Stjepana, prvomučenika. Opravdano se stoga pitamo što to povezuje Božić i svetog Stjepana te koju nam poruku želi uputiti Crkva približavajući ta dva spomena - jedno rođenja, a drugo smrti.

Stjepan i otvorena nebesa

Da bismo bolje proniknuli lik samog sv. Stjepana, potrebno je zaviriti u biblijski izvještaj o njegovu životu koji nam donosi Služba riječi današnjega dana. Naime, iz teksta (Dj 6,8-10; 7,54-60) se dade zaključiti kako je Stjepan milošću Duha činio velika čudesa i znamenja u narodu. Čudesa i znamenja koje je činio Stjepan upućuju na zbilju koja nadilazi i njegov život. Stjepan jasno, u svojem velikom govoru optužiteljima na njihove prigovore (usp. Dj 7,1-53), upućuje na Boga kao onoga koji je glavni pokretač njegova života i koji u njemu izvodi velika djela. Nije Stjepan taj koji čini velika čudesa i znamenja, nego Bog. To biva jasno i iz same riječi »znamenja«. Znamen ima ulogu simbola koji upućuje na nešto što njega samoga nadilazi, a postoji u stvarnosti. Stjepan čineći znamenja, svojim životom upućuje na Boga te postaje time živom kritikom društvu i vremenu u kojem se nalazi. U potpunosti postojan u svojim stavovima koji proizlaze iz življenja Evanđelja, Stjepan pronalazi sigurnost svojeg života, osobito vidljivog u praštanju. Upravo praštanje mučiteljima karakterizira Stjepana i njegovu svijest darovanog Evanđelja koje želi biti življeno.

No, prije samoga praštanja važno je uočiti događaj koji bilježi autor Djela apostolskih, a to je Stjepanovo viđenje otvorenih nebesa i Isusa gdje stoji zdesna Bogu (Dj 7,55-56). U tom Stjepanovu gledanju otvorenih nebesa jasno se uočava dar Božića. Naime, upravo kroz otajstvo utjelovljenja Boga, u daru Kristova učovječenja, prepoznajemo čin otvaranja nebesa. Starozavjetni prorok Izaija to će izraziti riječima čežnje: »Rosite nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću« (Iz 45,8a). Otvaranje nebesa, očito u daru Krista, postaje zalogom našeg nebeskog života. U Kristovu životu s Ocem u Duhu i naš je život, budući da »Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu« (Iv 1,14). Vidjeti Božju slavu znači biti dionikom njegova života, postati svjestan dara u Kristu primljena po krštenju. Stjepan je postao svjestan tog dara ne samo gledajući otvorena nebesa, nego upoznajući Krista po zajednici vjernika njegova vremena koja je bila znamenom kraljevstva i života koji ne prolazi. Otvoreno nebo tako postaje zajednica Kristovih učenika u kojima se najsnažnije osjeća prisutnost Kristova djela otkupljenja i pružanja dara spasenja. Živeći u Crkvi postajemo znakom otvorenog neba za sve.

Praštanje - prostor zajedništva Boga i čovjeka

tekst.png

Upravo je stoga potrebno donositi plodove tog Božjeg zahvata u naše živote. Kod Stjepana je taj znak itekako vidljiv. U bezizlaznoj situaciji nasilnog oduzimanja života, Stjepan je spreman oprostiti onima koji su mu njegov život spremni oduzeti. Praštanje je uvijek vođeno ljubavlju. Ovdje je ta ljubav pokrenuta Stjepanovom sviješću da je on znak otvorenog neba. Praštanje tako postaje prostorom zajedništva Boga i čovjeka. No, praštanje postaje istinskom stvarnošću tek po poznavanju Krista i njegova djela spasenja koje je učinio za nas. Odatle Stjepanu snaga i moć jer »onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja« (Iv 1,12) spremna oprostiti i napad na vlastiti život.

Mi možda danas i nismo u opasnosti izgubiti vlastiti život od neprijatelja, ali zar ga često i sami ne ubijamo svojim stavovima koji su zatvoreni praštanju? Svojim životnim stavovima, odabirom svojega društva i kvalitetom odnosa u njemu, svojim izričajem u svakodnevnom druženju s bliskim i voljenim osobama mi odabiremo put (ne)prihvaćanja Krista i njegova spasenjskog dara – praštanja. Pozvani smo po daru praštanja biti slikom otvorenih nebesa, koje je Krist po otajstvu utjelovljenja koje slavimo u Božiću otvorio, baš onako kako je to svojim životom pokazao sv. Stjepan. Stoga, u blagdanu sv. Stjepana, kojeg nam Crkva stavlja po Božiću, nije zanijekano otajstvo Božića i njegovo slavlje, nego baš naprotiv, ono je u Stjepanu prvomučeniku konkretizirano. Stjepan (p)ostaje slikom Krista koji je došao na svijet da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10). Živjeti poput Stjepana u daru otvorenih nebesa znači hoditi u novosti života kojeg započesmo na krštenju. Taj put je još uvijek pred nama, a na nama je da odlučimo o veličini naših koraka i brzini našeg hoda.

Autor: fra Bojan Rizvan
Natrag Objavljeno: 29.12.2011.
Crkva je katolička jer je kuća sviju: svi su djeca Crkve i svi su u toj kući. papa Franjo
Učitelj prigovori Borisu: - Tri dana nisi bio u školi! Donesi mi ispričnicu. Neka je potpiše glava obitelji. Boris će, ponešto zbunjeno: - Mama je otputovala u Zagreb. Je li dovoljan tatin potpis?
Cvijet na suncu cvijeta, a čovjek u ljubavi postaje čovjek. Phil Bosmans
       
Copyright Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije 2011. Design and development by Endora