Život bl. Alojzija Stepinca

"U tebe se, Gospodine, uzdam"

Zemaljski život našega blaženika Alojzija Stepinca započeo je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću, pored Krašića, kamo se seli sa svojom obitelji 1907. godine i gdje završava osnovnu školu.  Djetinjstvo je provodio u igri sa svojim vršnjacima, no već se tada isticao pobožnošću te osjećajem za pravdu i istinu. Roditeljski primjer poticao ga je na ljubav prema molitvi. Na prijedlog župnika, Alojzije odlazi u Zagreb u sjemenište. No sve je počelo mnogo ranije, zapravo već od njegova rođenja kada je njegova majka odlučila postiti srijedom, petkom i subotom kako bi Alojzije postao svećenik. Kada je Alojzije postao svećenik nastavila je postiti kako bi bio dobar svećenik. Činila je to do svoje smrti, punih pedeset godina, bez da je ikada otkrila svoju nakanu ili ga nagovarala.

Alojzije se i u sjemeništu ističe iskrenom pobožnošću, rado praštajući nepravde te ljubavlju prema sportskim aktivnostima. Kada je završio gimnaziju ukida se zakon kojim su dotada pripravnici za svećenički stalež bili oslobođeni vojne obveze te Alojzije odmah započinje vojnu službu u Karlovcu. Uskoro odlazi u Rijeku na časnički tečaj. Teško je podnosio nemoralan život vojnika i njihovo psovanje Boga. Utjehu i snagu pronalazi u molitvi Majci Božjoj te njeguje marijansku pobožnost koju mu je usadila njegova majka. Svake se nedjelje penje stubama na Trsat u svetište Majke Božje Milosti, gdje moli njen zagovor.

Nakon šest mjeseci odlazi kao časnik austro-ugarske vojske na talijansko ratište. Alojzije je pokazivao kršćansku ljubav prema svakom vojniku i ljudski se odnosio prema neprijateljima. U svojim pismima s bojišnice često ponavlja misao: "Kako hoće dobri Bog i kako on odredi bit će najbolje." Nakon bitke na rijeci Piavi, u srpnju 1918. g. dospio je u talijansko zarobljeništvo iz kojeg je oslobođen nakon nekoliko mjeseci, a uskoro je bio demobiliziran.

Nakon povratka kući u Alojziju se javlja odluka da ne ide u bogosloviju. Vidjevši  manjak discipline među svećenicima odlučuje radije ne biti svećenikom nego biti loš svećenik. Unatoč svim kušnjama njegova vjera u nadnaravnost svećeničkog poziva ostaje nepokolebljiva. Iz brojnih njegovih misli možemo vidjeti kako je svećeništvo za njega najčasniji posao i rad. U okružnici koju je napisao 1943. g. potiče na pobožnost prvih subota Majci Božjoj za svećenički pomladak i svećenike.

Između Marije i svećeništva

Razmišlja o fakultetu te upisuje Agronomski fakultet kako bi mogao preuzeti očevo gospodarstvo, no ubrzo napušta studij i vraća se kući. Pomaže ocu, a istovremeno puno moli. Otac ga potiče da razmišlja o ženidbi i predlaže mu dvije djevojke, no Alojzije to odlučno odbija uvidjevši očevu želju za povećanjem gospodarstva. Odabire Mariju Horvat, djevojku koja je redovito dolazila na misu i pjesmom slavila Boga, i piše joj pisma, u kojima otkriva zrelost u shvaćanju predbračne čistoće i smisla obitelji, navodeći citate iz Biblije i knjige "Nasljeduj Krista". Marija, vidjevši njegova duboka nadnaravna razmišljanja i očekivanja, smatra da to neće moći ispuniti i otkazuje ženidbu. Stepinac piše da tu noć nije mogao spavati, no ujutro ipak pobjeđuje njegova jaka volja.

Nakon susreta s bivšim ravnateljem sjemeništa Alojzije 1924. godine ipak odlučuje postati svećenikom. Tri tjedna trajala je duhovna borba u Alojziju i u ispovijedi kod svog ispovjednika shvaća da je svećeništvo njegov životni poziv. Dotadašnji nemir zamjenjuju radost i mir.

Nadbiskup Antun Bauer šalje Alojzija u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući marljivosti polagao je ispite u prvom roku te odlazio odmah na odmor u zavodski ljetnikovac San Pastore gdje je upoznavao stolarski zanat i izrađivao noćne ormariće, klupe i stolove. Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930., a prvu misu proslavio je u bazilici Santa Maria Maggiore. Položivši ispite s posljednje akademske godine 1931. postaje doktor teologije. Na putu kući staje u Trsatu kako bi zahvalio Majci Božjoj čemu svjedoči i spomen-zahvalnica koja se još uvijek čuva.

Vršio je različite službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji, od ceremonijara do milostinjara. Uvidjevši bijedu zbog velike gospodarske krize 1931. osniva Caritas Nadbiskupije zagrebačke.

Najmlađi biskup na svijetu

Papa Pio XI. imenovao je Alojzija 1934. godine nadbiskupom. Za geslo svoga biskupskog služenja Stepinac uzima riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Stepinac se zalagao za promicanje kršćanskih načela u obiteljskom životu, borio se protiv psovke i bio neustrašiv u obrani ljudskih prava.

Nakon što komunistička vlast nije uspjela doći do činjenica na temelju kojih bi ga mogla osuditi i ubiti, pripremljen mu je politički sudski postupak te je uhićen u rujnu 1946. Nadbiskup je odlučio da se pred sudom, koji ima svrhu provesti odluku Komunističke partije da ga se ukloni s mjesta nadbiskupa i ponizi Katoličku crkvu, neće braniti. Sud je isključio velik dio dokumenata koji su svjedočili o Stepinčevoj nedužnosti, pojedini dokumenti su falsificirani, svjedoci koje je doveo javni tužitelj Stepinca nisu ni poznavali, dok je Sud odbio gotovo sve svjedoke koje su predložili nadbiskupovi branitelji.

Mjesec dana kasnije osuđen te odveden u zatvor u Lepoglavi. Nakon pet godina prebačen je u kućni pritvor u Krašiću. Dok se sve to odigravalo u sudnici, brojni vjernici diljem Hrvatske bili su ponosni na svoga nadbiskupa i unatoč policijskim zabranama punio crkve, moleći za njega. Hrvatski je sabor 14. veljače 1992. Deklaracijom o osudi političkog procesa i presude kardinalu Stepincu potvrdio nedužnost zagrebačko nadbiskupa: "Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio, po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, sa dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda."

Zbog uzorna života te hrabrog podnošenja nepravdi i progonstva, papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom. Stepinac je preminuo 10. veljače 1960. sa svijećom u rukama, koju je blagoslovio za sebe tjedan dana prije na blagdan Isusova prikazanja u hramu te molitvom na usnama “Budi volja tvoja”. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici na današnji dan prije 13 godina.

Autor: Ivona Jurišić

Objavljeno: 03. 10. 2011. u kategoriji Prigodno